Rusko-turski rat (1676. – 1681.)

Rusko-turski rat (1676. – 1681.), bio je rat vođen između Moskovskog te Osmanskog Carstva i Krimskog Kanata. Izbio je zbog rastućeg osmanskog ekspanzionizma u drugoj polovici 17. stoljeća. Nakon što su zauzeli i devastirali cijelo Podolje (dio Ukrajine) za vrijeme Poljsko-turskog rata 1672. – 1676., osmanlije su nastojali proširiti svoju vlast i na desni dio Ukrajine uz potporu svojih vazala (od 1669. to je bio i kozački hetman Petar Dorošenko). Potonji je svojom pro-turskom politikom izazvao nezadovoljstvo među mnogim ukrajinskim kozacima, tako da su oni izabrali Ivana Samojloviča (dotad hetmana lijeve strane Ukrajine) kao jedinog hetmana svih Ukrajinaca 1674. godine.

Rusko-turski rat 1676. – 1681.
sukob: Rusko-turski ratovi
Zaporoški kozaci pišu pismo sultanu, slika I.Rjepina
Vrijeme 1676. – 1681. Mjesto Ukrajina, Dnjepar Ishod Mir iz Bahčisaraja, 3. siječnja 1681.
Sukobljene strane
Moskovsko Carstvo Zaporoški kozaci Ivana Samojloviča	Osmansko Carstvo Krimski Kanat Zaporoški kozaci Petra Dorošenka
Zapovjednici
Grigorij Romodanovski Petar Dorošenko	Mehmed IV. Petar Dorošenko Ibrahim-paša Kara Mustafa-paša
Jačina
91.700	120.000-130.000

Prvi osmanski pohod na Čigirin i obrana grada

Dorošenko se s tim nije pomirio, odlučio je uzvratiti, te je 1676. godine, okupio vojsku od 12.000 ljudi i zauzeo grad i utvrdu Čigirin, u to vrijeme sjedište kozačkog hetmana, računajući svakako i na pomoć tursko-tatarske vojske. Međutim su ruske i ukrajinske snage pod zapovjedništvom Ivana Samojloviča i Grigorija Romodanovskog opkolile Čigirin i prisilile Dorošenka na predaju.

Ostavivši garnizon u Čigirinu, Rusi i Ukrajinci su se povukli s lijeve obale Dnjepra. Turski sultan Mehmed IV. imenovao je Jurija Hmelnickog hetmanom desnog dijela Ukrajine, on je u to vrijeme bio sultanov zatvorenik. U srpnju 1677. sultan naredio je svojoj vojsci od 120 000 ljudi, pod zapovjedništvom Ibrahim Paše da zauzme Čigirin.

Čigirin na karti Kijevskog vojvodsva, crtež Jana Janssona iz 1663.

Ibrahim Pašina vojska dospjela je pred Čigirin tek 4. kolovoza 1677. godine. S druge pak strane snage Samojloviča i Grigorija Romodanovskog okupile su se 10. kolovoza, a 24. kolovoza izbile su na obale rijeke Sula, odakle su samo trebali prijeći rijeku da dođu do Čigirina. U borbama 26. – 27. kolovoza, Rusi i Ukrajinci su uspjeli ukloniti osmanske straže i ophodnje na rijeci, tako da su je nesmetano mogli prijeći. Ruska i ukrajinska konjica napala je 28. kolovoza Ibrahim Pašin logor i zauzela ga, uz nanošenje teških žrtava osmanlijama. Zbog toga je sljedećeg dana, Ibrahim Paša prekinuo s opsadom Čigirina i povukao se.^[1] Samojlovič i Grigorije Romodanovski napustili su Čigirin 5. rujna. Osmanska vojska izgubila je 20.000 ljudi a Ibrahim Paša je zatvoren po povratku u Carigrad.^[2]

Drugi pohod na Čigirin i njegov pad

U srpnju 1678. osmanska vojska od oko 80.000 ljudi, kojoj je na čelu bio sam veliki vezir Kara Mustafa Paša ponovno je opkolila Čigirin.^[3] Ruska i ukrajinska vojska, snage od oko 200 000 ljudi, uspjela je probiti turski vanjski obruč, ali su osmanlije već 11. kolovoza uspjele zauzeti Čigirin i razoriti ga. Kad su uvidjeli uzaludnost svojih napora, Rusi i Ukrajinski kozaci povukli su se preko Dnjepra uz stalne borbe s osmanskim jedinicama koje su ih ometale kod povlačenja.

Mirovni ugovor

Nakon ovih okršaja iz 1679. – 1680. godine, Rusi su potpisali Mirovni ugovor iz Bahčisaraja 3. siječnja 1681., po tom ugovoru rusko-tursko granica bila je rijeka Dnjepar.^[4]

Izvori

1. Davies, Brian L., Warfare, state and society on the Black Sea steppe, 1500-1700, (Routledge, 2007), 160. (engl.)
2. Davies, Brian L.: Warfare, state and society on the Black Sea steppe, 1500-1700, 161. (engl.)
3. Davies, Brian L.: Warfare, state and society on the Black Sea steppe, 1500-1700, 161. (engl.)
4. Paxton, John and John Traynor, Leaders of Russia and the Soviet Union, (Taylor & Francis Books Inc., 2004), 195. (engl.)