Kozmičko mikrovalno pozadinsko zračenje
From Wikipedia, the free encyclopedia
Pozadinsko zračenje je elektromagnetsko zračenje cijele nebeske sfere, koje se sastoji od zračenja nerazlučenih zvijezda i galaktika, te od zračenja međuzvjezdanog i međugalaktičkoga plina. Spektar je pozadinskoga zračenja neprekidan, a maksimum postiže u području mikrovalova (valne duljine oko 1 mm). Kozmičko mikrovalno pozadinsko zračenje odgovara spektru toplinskoga zračenja crnoga tijela pri temperaturi od 2,72548 K ± 0,00057 K. Otkrili su ga A. A. Penzias i R. W. Wilson 1965. i ono potvrđuje teoriju velikoga praska prema kojoj mikrovalno pozadinsko zračenje (reliktno zračenje) potječe iz doba približno 379 000 godina nakon velikog praska, kada se temperatura plina snizila na približno 3 000 K, pa su se stvorili neutralni atomi vodika. Ionizirani plin prethodnih doba nije bio proziran. Raspodjela izvora toga zračenja na nebeskoj sferi (pozadinska anizotropija) odražava raspored tvari u trenutku kada je svemir postao proziran. Drži se da je od tih početnih odstupanja u jednolikoj gustoći nastala današnja struktura svemira.[1]
Fizikalna kozmologija |
Fizikalna kozmologija |
Svemir · Veliki prasak |
Rani svemir |
Inflacija svemira · Nukleosinteza |
Šireći svemir |
Crveni pomak · Hubbleov zakon |
Oblikovanje strukture |
Oblik svemira |
Komponente |
Lambda-CDM model |
Povijest |
Kronologija kozmologije |
Eksperimenti u kozmologiji |
Opservacijska kozmologija |
Znanstvenici |
Einstein · Friedman · Lemaître |