carstvo eukariota From Wikipedia, the free encyclopedia
Biljke (lat. Plantae) su glavna grupa koja sadrži 642 porodice i 17.020 rodova/genera (bez algi), uključujući i organizme kao drveće, cvijeće, bilje i paprati.
| Biljke | |
|---|---|
_version_2.png) Raznovrsnost biljnog svijeta | |
| Sistematika | |
| Domena: | Eukaryota |
| Carstvo: | Plantae Haeckel, 1866 |
| Odjeljci | |
* Kopnene biljke, embriofiti (Embryophyta)
| |
| Baze podataka | |
Aristotel je podijelio sve žive stvari među biljkama, koje se ne miču ili imaju osjetljive organe i životinje. U sustavu podjele po Linnaeusu oni postaju: biljke – carstvo Vegetabilia (kasnije Plantae) – i životinje – Animalia. Nakon toga postalo je jasno da carstvo Plantae sadrži nekoliko međusobno povezanih grupa zajedno s gljivama i nekoliko vrsta alga koje su uvrštene u novo carstvo.
Bez obzira na to one se i dalje često smatraju biljkama u mnogim kontekstima.
Doduše, svaki pokušaj da se biljke smjesti u samostalnu grupu doživio je neuspjeh, zbog toga što su biljke nejasno definirane prema pravilima koja postavlja moderna klasifikacija (sistematika).
Prema Kew Gardensu, postoje 342.953 vaskularne biljne vrste (biljke koje mogu prenositi hranjive tvari i vodu). Zatim postoje biljke koje nemaju krvožilni sustav, poput mahovina i lišajeva, kojih ima 22.750 vrsta. Konačno, alge ili morske trave broje oko 22.000.
Zbrajanje ovih zajedno čini ukupno 387.703 priznate biljne vrste, ali sa sve više otkrivenih svake godine (broj stalno raste).[1]
Najpoznatija višestanična vrsta biljki je embriofit. Ona uključuje vaskularne biljke, skupinu biljaka koje imaju lišće, stabljike i korijenje. Isto tako uključuje i nekoliko biljaka koje su u njihovom bliskom srodstvu, često ih nazivamo briofitima.
Sve ove biljke imaju komplekse stanica sa zidovima stanica sastavljenim od celuloze i većina od njih crpi svoju energiju pomoću procesa fotosinteze, pritom koristeći sunčevu svjetlost i ugljični dioksid za sintezu hrane.
Preko 300 vrsta biljaka ne vrši fotosintezu. Takve biljke nazivamo parazitima koje žive na drugim vrstama biljaka koje se služe fotosintezom.
Biljke su nastale od zelenih algi, od kojih su evoluirale tako da su razvile specijalne reproduktivne organe zaštićene od nereprodukcije tkiva.
Vrsta briofiti se prvi put pojavila u doba ranog Paleozoika. Vrsta može preživjeti samo gdje je vlaga dostupna većinu vremena, iako mnoge vrste toleriraju i vrijeme suše. Mnoge vrste briofita ostaju male kroz svoj životni vijek.
Vaskularne biljke imaju takav broj prilagodbi koji im je omogućio svladati ograničenja koja imaju briofiti. To uključuje dobar otpor suši i vaskularno tkivo koje transportira vodu kroz organizam.
Prvo primitivno sjeme biljaka – sjeme paprati.
Sjeme nekih biljaka može preživjeti ekstremne vremenske uvjete i razmnožavati se u njima. Biljkama je potrebna sunčeva svjetlost i toplina, voda i tlo da bi se mogle razvijati i živjeti. Za stvaranje hrane im je potrebna voda, ugljični dioksid, sunce. Dijelovi biljke su: tučak, latice, prašnici, stabljika, lapovi, korijen, plod, cvijet i list. Listovi biljkama omogućuju samostalno stvaranje hrane. Pomoću korijenja ona dobiva minerale i vodu, dok ih stabljika prenosi do dijelova biljke. Cvijet omogućuje njezino razmnožavanje.
Alge čine grupu koju sačinjavaju različiti organizmi, a koji crpe energiju procesom fotosinteze. One nisu smještene u carstvo biljaka. Postoje i druge vrste algi koje uključuju i jednostanične organizme koji se sastoje od stanica bez različitoga tkiva.
Embriofiti su potekli od zelenih algi. Izuzev nekoliko zelenih algi, sve među njima imaju zidove stanica koje sadrže celulozu i kloroplaste koji sadrže klorofil a i b i tako stvaraju energiju. Kloroplasti zelenih algi su okruženi s dvije membrane, što sugerira da su potekle direktno od Cyanobacteria. Isto tako je i s crvenim algama, i za dvije grupe se vjeruje da imaju zajedničko porijeklo. Suprotno tome mnogo drugih algi ima kloroplaste s tri ili četiri membrane. One nisu u bliskom srodstvu sa zelenim algama, zasebno stjecanje kloroplasta je simbol zelenih i crvenih algi.
Za razliku od embriofita i algi, gljive ne vrše fotosintezu, jer ne sadrže klorofil. Do hrane dolaze sastavljanjem i apsorbiranjem tvari iz svoga okruženja. Razmnožavaju se sporama. Nisu u rodu ni s jednom vrstom koja vrši fotosintezu, ali su zato usko povezane sa životinjama.
Kroz proces fotosinteze, biljke koriste sunčevu energiju, da iz zraka pretvore ugljični dioksid u jednostavni šećer. Taj šećer se tada koristi kao materijal za gradnju i formu komponenti biljke. Biljke se pouzdaju u tlo kao glavni izvor vode, no isto tako pokušavaju se domoći dušika, fosfora i drugih važnih hranjivih tvari.
Neke vrste biljaka koriste specijalnu obranu kao trn ili bodlje, naprimjer kupine. Po životnom vijeku biljke smo podijelili u 3 skupine:
Među vaskularnim biljkama u trajnice se ubraja crnogorično drvo (zimzelen) -- naziv za one biljke koje zadržavaju svoje lišće tokom cijele godine, i bjelogorično drvo (listopadno) – biljke koje gube listove u nekim dijelovima godine: u mjestima gdje vlada umjerena i sjeverna klima većinom zimi, a mnoge tropske biljke gube svoje listove za vrijeme sušne sezone.
Biljke mogu biti jednogodišnje (anuelne), ili višegodišnje zeljaste (perene), rastu kao grmlje (frutices) i drveće (arbores); listopadne gube lišće u jesen, zimzelene su ljeti bez lišća, a vazdazelene zadržavaju lišće cijele godine.
Okamine biljaka uključuju korijenje, drvo, listove, sjeme, plodove, pelud, spore i jantar (smola nastala fosilizacijom biljke). Okamine biljaka su zabilježene u zemlji, riječnim naslagama i u talogu mora. Pelud, spore i alge su korištene za određivanje vremena iz kojeg naslage taloga potječu.
Ostaci fosila biljaka nisu uobičajeni kao fosili životinja, premda su fosili biljaka nađeni u obilju diljem svijeta. Stariji fosili nekadašnjih biljaka pokazuju pojedine stanice unutar tkiva biljke. Devonski period pokazuje evoluciju, za koju mnogi vjeruju da opisuje prvo suvremeno stablo Archaeopteris.
Ugljen je ostatak okamine biljke, u njemu se vidi detaljna struktura fosilizirane biljke. Ostaci fosila iz vremena Mezozoik: crnogorično drvo, korijenje, stabljike i grane mogu se u izobilju naći u jezerima i priobalnom području uz stijene. Najčešće su to palme i hrastovi.
Biljni svijet podijeljen je na više koljena i razreda koji se po različitim sustavima, različito i označavaju. Najosnovnije među njima su mahovine Bryophyta i Vaskularne biljke Tracheophyta.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
