Svjetsko prvenstvo u nogometu – Italija 1934.

Svjetsko prvenstvo u nogometu 1934. godine drugo je izdanje toga natjecanja, a održavalo se od 27. svibnja do 10. lipnja u Italiji. Odluku o održavanju svjetskoga prvenstva u Italiji donijela je FIFA u listopadu 1932. godine. Također, za ovo izdanje svjetskoga prvenstva po prvi put bile su potrebne kvalifikacije za mogućnost ulaska u glavni turnir. 32 momčadi igrale su kvalifikacije na raznim kontinentima, a 16 ih se natjecalo na završnom turniru. Domaćin Italija postala je svjetski prvak po prvi put pobijedivši Čehoslovačku u finalu rezultatom 2-1.

Svjetsko prvenstvo u nogometu Italija 1934.
Campionato Mondiale di Calcio 1934
Službeni poster Svjetskog prvenstva 1934.
Podatci o turniru
Domaćin	Kraljevina Italija
Vrijeme održavanja	27. svibnja – 10. lipnja 1934.
Broj momčadi	16 (iz 4 konfederacija)
Stadioni	8 (u 8 gradova)
Konačni plasman
Prvak	Italija
Drugoplasirani	Čehoslovačka
Trećeplasirani	Njemačka
Četvrtoplasirani	Austrija
Statistika
Broj utakmica	17
Ukupno golova	70  (4,12 po utakmici)
Ukupno gledatelja	363.000  (21.353 po utakmici)
Najbolji strijelac	Oldřich Nejedlý (5 golova)
← 1930. 1938. →
Portal: Nogomet

Zemlje koje su se kvalificirale.

Kvalifikacije

Podrobniji članak o temi: Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u nogometu 1934.

Ovo izdanje svjetskoga prvenstva bilo je jedinstveno po tome što su branitelji naslova, Urugvajci, odbili sudjelovati na europskom tlu u znak nezadovoljstva što je većina europskih momčadi odbila putovati na SP 1930. u Urugvaju. Više se nije ponovilo da branitelj naslova odbije nastupiti na idućem svjetskom prvenstvu. Još jedna zanimljiva činjenica je da su se i domaćini natjecanja, Talijani, morali kvalificirati, što je FIFA odmah potom, a prije SP-a 1938. u Francuskoj izbacila, te dodijelila automatsko kvalificiranje zemlji domaćinu.

Samo deset od ukupno 32 reprezentacija koje su ušle u kvalifikacije nisu bile europske, a samo su se četiri reprezentacije, od njih šesnaest, kvalificirale a da nisu iz Europe. Posljednje mjesto u glavnome turniru dodijeljeno je Amerikancima nakon pobjede u Rimu nad reprezentacijom Meksika, i to samo tri dana prije početka glavnoga turnira.

Tijek natjecanja

Za samo natjecanje valja navesti kako je domaćin Italija (u kojoj je tada bio na vlasti fašistički sustav) u svrhu propagiranja svoje vlasti i pojačanja izgleda za pobjedu na svjetskom prvenstvu, dovela par argentinskih reprezentativaca talijanskog podrijetla da igraju za Italiju. Isti igrači su na prošlom SP-u 1930. igrali za Argentinu. To su bili Enrique Guaita i Raimundo Orsi, igrači talijanskog podrijetla. Akcija je obavljena uz velike prosvjede argentinskih nogometnih krugova.

Turnir se održavao po sistemu ispadanja (knockout format). Osam europskih reprezentacija; austrijska, čehoslovačka, njemačka, mađarska, talijanska, španjolska, švedska i švicarska, prošle su u četvrtfinala.

U četvrtfinalima se dogodila prva ponovljena utakmica u povijesti svjetskih prvenstava. Nakon neriješene utakmice između Italije i Španjolske u kojoj ni produžetci nisu odlučili pobjednika (još se nisu koristili jedanaesterci za odlučivanje pobjednika), odigrali su još jednu utakmicu u kojoj je Italija pobijedila 1-0, a istim je rezultatom pobijedila i Austriju u polufinalu i tako osigurala nastup u finalu. Čehoslovačka je osigurala svoje mjesto u finalu pobjedom nad Njemačkom od 3-1 u polufinalu.

Finale se igralo na Stadionu Nacionalne fašističke partije (Stadio Nazionale PNF). Od sedamdesete minute vodila je Čehoslovačka, da bi pred sam kraj Talijani izjednačili, a kasnije u produžetcima dodali još jedan gol za pobjedu i trofej.

Talijanski vođa Benito Mussolini iskoristio je domaćinstvo za promociju nacionalizmu i fašističke partije. Također, brojne su sudačke odluke presuđivale u talijansku korist, kao npr. u četvrtfinalu protiv Španjolske, kada je švicarski sudac Rene Mercet bezobrazno favorizirao domaćina, da bi mu kasnije Švicarski nogometni savez doživotno zabranio rad zbog favoriziranja jedne od momčadi na terenu. Slično se suđenje provlačilo i u finalu kada je sudio Šveđanin Ivan Eklind.^[1]

No, pobjede na Olimpijskim Igrama 1936. i SP-u u Francuskoj 1938. potvrdile su nadmoć Talijana i bez pomoći sudaca.

Sve utakmice

Prvi krug

Četvrtfinale

Polufinale

Finale

27. svibnja – Rim

Italija

7

31. svibnja – Firenca

SAD

1

Italija[2]

1

27. svibnja – Genova

Španjolska

0

Brazil

1

3. lipnja – Milano

Španjolska

3

Italija

1

27. svibnja – Napulj

Austrija

0

Mađarska

4

31. svibnja – Bologna

Egipat

2

Mađarska

1

27. svibnja – Torino

Austrija

2

Austrija

3

10. lipnja – Rim

Francuska

2

Italija (nakon produžetaka)

2

27. svibnja – Trst

Čehoslovačka

1

Čehoslovačka

2

31. svibnja – Torino

Rumunjska

1

Čehoslovačka

3

27. svibnja – Milano

Švicarska

2

Nizozemska

2

3. lipnja – Rim

Švicarska

3

Čehoslovačka

3

27. svibnja – Bologna

Njemačka

1

Treće mjesto

Argentina

2

31. svibnja – Milano

7. lipnja – Napulj

Švedska

3

Švedska

1

Austrija

2

27. svibnja – Firenca

Njemačka

2

Njemačka

3

Njemačka

5

Belgija

2

Strijelci

5 golova

• Oldřich Nejedlý (TCH)

4 gola

• Edmund Conen (GER)
• Angelo Schiavio (ITA)

3 gola

• Raimundo Orsi (ITA)
• Leopold Kielholz (SUI)

2 gola

• Hans Horvath (AUT)
• Bernard Voorhoof (BEL)
• Antonín Puč (TCH)
• Abdel Fawzi (EGY)
• Karl Hohmann (GER)
• Ernst Lehner (GER)
• Géza Toldi (HUN)
• Giovanni Ferrari (ITA)
• Giuseppe Meazza (ITA)
• José Iraragorri (ESP)
• Sven Jonasson (SWE)

1 gol

• Ernesto Belis (ARG)
• Alberto Galateo (ARG)
• Josef Bican (AUT)
• Toni Schall (AUT)
• Karl Sesta (AUT)
• Matthias Sindelar (AUT)
• Karl Zischek (AUT)
• Leônidas (BRA)
• Jiří Sobotka (TCH)
• František Svoboda (TCH)
• Jean Nicolas (FRA)
• Georges Verriest (FRA)
• Stanislaus Kobierski (GER)
• Rudolf Noack (GER)
• Otto Siffling (GER)
• György Sárosi (HUN)
• Pál Teleki (HUN)
• Jenő Vincze (HUN)
• Enrique Guaita (ITA)
• Kick Smit (NED)
• Leen Vente (NED)
• Ştefan Dobay (ROM)
• Isidro Lángara (ESP)
• Luis Regueiro (ESP)
• Gösta Dunker (SWE)
• Knut Kroon (SWE)
• André Abegglen (SUI)
• Willy Jäggi (SUI)
• Aldo Donelli (USA)

Stadioni

Prvenstvo se održavalo u osam talijanskih gradova:

• Bologna, Stadio Littorale
• Firenca, Stadio Giovanni Berta
• Genova, Stadio Luigi Ferraris
• Milano, Stadio San Siro
• Napulj, Stadio Giorgio Ascarelli
• Rim, Stadio Nazionale PNF
• Trst, Stadio Littorio
• Torino, Stadio Benito Mussolini

Izvori

1. Anegode vezane za SP 1934. u Italiji. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. ožujka 2007. Pristupljeno 17. srpnja 2007. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
2. Odigrana je sasvim nova utakmica nakon što je prva završila 1-1 nakon produžetaka (još se nisu koristili jedanaesterci za odlučivanje pobjednika).