Neoklasična škola
From Wikipedia, the free encyclopedia
Neoklasična škola razvija se od 1871. godine, odnosno od uspona marginalizma i teorije marginalne korisnosti neoklasičari nastoje slijediti misli klasične škole, ali pomoću teorije marginalne korisnosti koja odbacuje klasičnu teoriju troškova proizvodnje i teoriju radne vrijednosti za razliku od klasičara, priznaju da tržišni mehanizam ima neke nedostatke i da država može otkloniti te nedostatke pomoću mjera ekonomske politike i bez transformacije privatnog u državno vlasništvo.
To je razdoblje obnove klasične ekonomske misli u pogledu prihvaćanja niza kategorija klasične škole, a posebno Smith-ovih teorija.
Njene temeljne ideje su sljedeće: predmet ekonomske znanosti postaju rijetka dobra ili resursi za koje je izrazito važno njihovo efikasno korištenje i optimalna alokacija, zatim objektivna ekonomska analiza; matematičko i grafičko objašnjavanje ekonomskih pojava; ponudili su deduktivnu i matematičku analizu funkcionalnih veza i odnosa između ekonomskih varijabli i procesa posebno u mikroekonomiji što podrazumijeva velik odmak od realnosti. Uvodi se teorija granične korisnosti, a koja i danas glasi kao spoznajno valjana i istinita. Teorijom marginalne produktivnosti se doskočilo Marxovoj teoriji viška vrijednosti i riješio se problem "viška", neoklasičari su na olakšanje kapitalista vlasnika sredstava proizvodnje, ustvrdili da viška vrijednosti jednostavno -nema. Oni tvrde da su u slobodnoj konkurenciji cijene pojedinih faktora proizvodnje (renta, najamnina, kamata) izjednačeni s njihovim marginalnim doprinosom proizvodnji, čitav novostvoreni proizvod raspodjeljuje se na navedene dohotke iz čega slijedi da nema nikakvog viška jer je svatko nagrađen ovisno o graničnom proizvodu rada ili kapitala koji ulaže tijekom proizvodnog procesa. Mikroekonomska analiza prelazi u fokus zanimanja, glavni predmet promatranja je pojedinac, kućanstvo, poduzeće, važne su cijene, ponašanje potrošača, tržišna ravnoteža. Tržište se smatra kao najbolji mehanizam upravljanja privredom, ali za razliku od klasičara mu priznaju neke nedostatke i npr. uvode pojam monopola, i dalje kritiziraju državni intervencionizam i groze se bilo kakvog uplitanja državnog aparata u ekonomske procese. Ekonomiji pristupaju mehanicistički, prihvaćaju Say-ov zakon tržišta te zauzimaju stav o spontanom uspostavljanju ravnoteže na tržištu. Potpuni zaokret u krivom smjeru je trenutak kad su se ekonomske pojave i procesi počeli promatrati izvan povijesnog konteksta, stvara se tendencija formiranja općih zakona za analizu proizvodnje, razmjene, raspodjele i potrošnje izvan ekonomskih zakona koji vrijede u svim zemljama i vremenima. Neoklasičari smatraju da navedeno podrazumijeva objektivnu ekonomsku analizu koja je oslobođena vrijednosnih sudova kako političkih tako i moralnih za što su kritičari neoklasike imali najviše materijala i razloga za kritiku.
Neoliberalna škola je najšira i trenutno najutjecajnija na svjetskoj akademskoj sceni s obzirom na broj njezinih sljedbenika, autora, nobelovaca pristaša neoklasike, izdanih knjiga i časopisa. Ova škola dominira na akademskoj i političkoj sceni od konca 19. st. Unutar sebe se grana na niz podgrupa ili struja :