Napuljska žuta
From Wikipedia, the free encyclopedia
Napuljska žuta, koja se naziva i antimonovo žutilo, je anorganski pigment koji se koristio u slikarstvu tijekom razdoblja od 1700. do 1850.[1] Boje se kreću od prigušenog ili zemljanog, crvenkasto žutog pigmenta do jarko svijetlo žute boje. To je ustvari kemijski spoj olovni antimonat (Pb2Sb2O7). Poznat i kao jaune d'antimoine, i jedan je od najstarijih sintetičkih pigmenata. Znalo se da su ga stvorili stari Egipćani.[2]
Olovni antimonat ili napuljsko žutilo je boja otporna na visoke temperature pa se koristi kao keramička boja i za proizvodnju žutog emajla.[3] Srodni mineral je bindheimite. Međutim, ova se prirodna inačica rijetko, ili uopće, koristila kao pigment.
Nakon godine 1800. napuljsku žutu zamijenili su kromova žuta, kadmijev sulfid i kobaltna žuta.