Nacističko spaljivanje knjiga
From Wikipedia, the free encyclopedia
Nacističko spaljivanje knjiga bila je kampanja vođena od strane Njemačke studentske unije (koja je postojala u razdoblju od 1919. do 1945. godine) kojoj je bio cilj spaljivanje svih knjiga i drugih tiskovina koje su bile oprečne nacističkim uvjerenjima i političkim stavovima. Uništavane su knjige, časopisi i svi ostali tiskani materijali čiji su autori su bili Židovi, pacifisti, vjerske osobe, klasični liberali, anarhisti, socijalisti i komunisti te knjige autora koji su na bilo kakav način bili povezani s judaizmom, odnosno pacifističkim, liberalnim, anarhističkim ili komunističkim uvjerenjima i stavovima. Spaljivanje literature bio je napad na slobodu govora i pisanog izražavanja, odnosno na samo društvo koje ga njeguje.[1] Ono također demonstrira totalitarističku prirodu samog nacističkog režima zbog nasilnog određivanja što pojedinac smije čitati, a što ne.[1]
Među prvim knjigama uništena su djela Karla Marxa, a kroz cijelu kampanju uništena su djela poznatih autora poput Bertolta Brechta, Alberta Einsteina, Freuda, Remarquea i drugih.[2] Određeni broj knjiga koji se našao na popisu zabranjenih knjiga nije spaljen već je sačuvan u posebnim zaključanim prostorijama.[1]
Uništavanje intelektualnih radova Židova bio je jedan od prvih koraka prema njihovom društvenom marginaliziranju, odnosno neprijateljskom klasificiranju. Jedno od djela koje je spaljeno bilo je djelo židovskog pjesnika, esejista i novinara Henricha Heinea koji je 1822. godine napisao sljedeći citat: ondje gdje pale knjige, s vremenom će paliti i ljude.[2][3]
Mnogi povjesničari odgovornost za ovaj događaj tražili su u tadašnjem ministru propagande Goebbelsu, ali istraživanjima i rekonstrukcijama tadašnjih događaja došlo se do zaključka da je Goebbels sudjelovao i pomagao studentskoj uniji tek u kasnijim stadijima organizacije i samog spaljivanja knjiga.[4]