From Wikipedia, the free encyclopedia
Naše malo misto ili skraćeno Malo misto televizijska je serija snimana od 1969. do siječnja 1971.[1] po scenariju Miljenka Smoje. Redatelj je bio Daniel Marušić, a filmski snimatelj Branko Blažina.
Naše malo misto | |
---|---|
Format | dramsko-humoristična serija |
Autor | Miljenko Smoje |
Redatelj | Daniel Marušić |
Glazba | Pero Gotovac |
Uvodna glazba | Naše malo misto |
Glumci | Karlo Bulić Asja Kisić Boris Dvornik |
Država podrijetla | Jugoslavija |
Jezik | hrvatski dalmatinska čakavština |
Broj epizoda | 13 + 1 specijal |
Broj sezona | 2 |
Produkcija | |
Producent | Željko Slišurić |
Urednik | Pajo Kanižaj |
Trajanje epizode | 55 min. |
Prikazivanje | |
TV kuća | RTV Zagreb |
Emitiranje | 22. veljače 1970. – 28. ožujka 1971. |
Vanjske poveznice | |
Članak o seriji na IMDb-u |
Serija prikazuje život u malom dalmatinskom mjestu kroz kroniku mjesta koju piše amaterski kroničar, mjesni poštar (pošćer) Andrija Bombišta (Mirko Vojković), prateći dogodovštine dotura Luigija (Karlo Bulić), njegove nevjenčane žene Bepine (Asja Kisić), Roka Prča (Boris Dvornik), vlajine Anđe (Zdravka Krstulović), Načelnika (Vladimir Medar), Brice (Miše Martinović), Postolara (Antun Nalis) i drugih. Serija vremenski obuhvaća razdoblje od 4. srpnja 1936. do razdoblja prvih gospodarskih liberalizacija prema zapadu nakon Drugog svjetskog rata te prvi procvat turizma u Dalmaciji šezdesetih godina.
Naše malo misto jedno je od najpopularnijih djela hrvatske kinematografije. Prvu sezonu prilikom prvog prikazivanja gledalo je 54% stanovništva u Hrvatskoj (te čak 79,9% u Istri).[2] Do danas je reprizirano devet puta.
U seriji je dokumentirano i ismijano ponašanje lokalnog stanovništva u svakodnevnim životnim situacijama i u situacijama koje su im se nametnule — rat i novi sustav vlasti.
Krajem 1960-ih tadašnja Televizija Zagreb (danas HRT) odlučuje snimiti domaću humorističnu seriju kao posve novi projekt, jer dotad u Hrvatskoj nisu snimane humoristične serije ni televizijske komedije. Poticaj je bio i otpor ideji o pozivanju beogradskih uspješnih komičara u Zagreb kako bi pripomogli razvoju humora.[3] Na natječaju za scenarij neimenovane serije konkurirali su scenariji Ivana Raosa pod nazivom Žuti, žuti kanarinci (poslije snimljeni kao Prosjaci i sinovi) te Smojino Naše malo misto. Scenaristički dio posla bio je povjeren Miljenku Smoji, koji je već 1969. napisao scenarij za kratku TV-dramu "Meštre Tonov najsritniji dan", koja je služila kao pilot te se pokazala jako uspješnom. Nakon toga Zora Dirnbach, urednica Dramskog programa Televizije Zagreb, naručila je cijelu seriju, za početak šest epizoda. Smoje je isprva bio skeptičan, jer se radilo o cijeloj seriji. Njegove dvojbe riješila je, po vlastitom priznanju, supruga Lepa koja je umjesto Smoje prihvatila ponudu.[4] Smoje je tijekom ljetovanja sa suprugom u Tučepima skicirao većinu serije i likova. Za redatelja je izabran Danijel Marušić, koji je okupio široku glumačku ekipu. Za glavni ženski lik izabrao je Asju Kisić, koja je već igrala sličnu ulogu u Smojinoj TV drami "Meštre Tonov najsritniji dan" godinu dana prije. Za najupečatljivijeg lika, dotura Luigija, izbor je pao na Karla Bulića. Prvo je u Vranjicu kod Splita snimljena ogledna epizoda, a onda daljnjih pet. Potom je snimljeno još sedam epizoda.
Tijekom prve sezone prikazivanja serija je izazvala golemo zanimanje te odmah dobila odanu publiku u Hrvatskoj te nešto manje u ostatku SFRJ. No, bilo je i kritičkih komentara, pogotovo iz Dalmacije, tako da je druga sezona prikazana tek nakon dugog promišljanja. U drugoj sezoni pritisci cenzure i kritike su se pojačali, no publika i TV-kritika su pokazali još veće zanimanje i gledanost. Nakon što je u epizodi "Hidalgo gre u raj" poginuo Servantes (glumi ga Ivica Vidović), publika je počela slati gnjevna pisma Smoji, Marušiću, ali i glumcima, moleći ih da taj lik ipak ne skonča na takav način. Kritiziran je i prikaz dalmatinskih Malomišćana, koje je Smoje pokazao krivima za smrt boema i pasivnima u trenutku požara. Rastući pritisak cenzure nakon epizode Šporka posla i specijala Zagrebulje te neslaganje Smoje i Marušića uzrokovali su prekid rada na seriji, tako da je umjesto prvotno zamišljene 33 epizode snimljeno njih 13. Na odjavnoj špici posljednje epizode redatelj Marušić napisao je "Adio i nikad više" umjesto uobičajenog "Kraj". Nakon posljednje epizode, u kojoj Bepina na koncu umire, publika je bila u šoku. Zaredala su se pisma i molbe autorima, glumcima, televiziji. Smoje je u Splitu doživio i više neugodnosti te nekoliko manjih fizičkih napada "zbog ubojstva Bepine".
Za glazbenu podlogu serije "Naše malo misto" zaslužan je Tripo Tomas (1885. – 1975.), skladatelj i glazbenik iz Kotora.[5] Međutim, poznatu melodiju špice serije, koju izvodi Boris Dvornik, skladao je i aranžirao Pero Gotovac. Ova melodija temelji se na motivima pjesme "Sve se Mare koprcaju", koju lik Roka Prča pjeva u prvoj epizodi serije dok prolazi kroz kalete u Vranjicu, noseći vesla na ramenu.
Glumac Boris Dvornik snimio je pjesmu "Sve se Mare koprcaju" 25. siječnja 1970. godine u "Jugotonu", a ona je kasnije odabrana kao uvodna špica serije. Redatelj Danijel Marušić prvotno je planirao angažirati poznatog domaćeg pjevača zabavne glazbe, no nakon što je čuo Dvornikovu interpretaciju, odlučio je zadržati njegov glas. Dvornikovo pjevanje impresioniralo je ne samo Marušića, već i ostale članove glumačke ekipe, uključujući Karla Bulića, Mirka Vojkovića, Tončija Nalisa, Vladimira Medara i Emila Kutijara.
Nakon što je Marušić predstavio snimku Gotovcu, postignut je dogovor da Dvornik snimi svoju prvu ploču u produkciji "Jugotona". Osim pjesme "Sve se Mare koprcaju," na ploči su se našle još dvije skladbe koje je napisao autor serije Miljenko Smoje, kao i jedna šansona Pere Gotovca. Ploča je bila gotova u drugoj polovici veljače, a planirano je bilo da ju se pusti u prodaju deset dana prije početka emitiranja same serije. Ploča je jako brzo postala tražena među gledateljima.[6][7]
Ogledna epizoda snimljena je u Vranjicu kod Splita, a ostale epizode snimljene su u Starom Gradu na Hvaru i Milni na Braču te u Splitu.
Osim redovitih epizoda, snimljen je i specijal Zagrebulje, koji se u početku trebao zvati Vijađ u Zagreb, prvi dio nazvan je "Vijađa", a prikazuje Bepinu i Luigija kako putuju vlakom, drugi dio specijala prikazuje Luigija i Bepinu kako istražuju grad Zagreb, na kraju specijala se nađu sa Rokom i Anđom. Specijal je snimljen u od 23. studenoga do 8. prosinca 1970. u Splitu i Zagrebu, a premijerno je prikazan na staru godinu.[10][11] Epizoda je pronađena u arhivima HRT-a te emitirana na novu godinu 2019.[12][13][14]
Serija je stekla kultnu popularnost i nezapamćeno zanimanje za vrijeme prikazivanja. Likovi iz serije ušli su u kolektivnu svijest u Hrvatskoj,[15] dok je lik Servantesa postao sinonim za sanjara, boema, umjetnika, neshvaćenog od okoline. Tijekom premijere serija je približila čakavski govor i dalmatinski leksik ostatku Hrvatske[16] i utabala put snažnijoj prisutnosti čakavskog narječja u hrvatskoj kulturnoj sceni, posebno televizijskoj. Serija je dosad prikazana devet puta na HTV-u. O popularnosti i upečetljivosti likova govori činjenica da je u Tugarima kod Omiša 2002. otkriven i spomenik Karlu Buliću, koji je tumačio dotura Luigija.[17]
Godine 1982. Oliver Dragojević snimio je i pjesmu "Laku noć Luigi, laku noć Bepina", u čast seriji i likovima. Nakon Olivera, pjesmu je prepjevao i Boris Dvornik, a spot je snimljen ispred kuće koja je u seriji glumila kuću Luigija i Bepine. Splitski sastav TBF svoju pjesmu "Tragični junak" s albuma Pistaccio Metallic iz 2011. posvećuje liku Servantesa, a uvod u pjesmu je njegov dijalog s doturom Luigijem.[18] I na koncertima prikazuju taj ulomak iz serije.[19] Još ranije, u pjesmu "Genije" ubacili su psovke dotura Luigija.
U serijalu HRT-a "Libar Miljenka Smoje" iz 2013. seriji je posvećena cijela druga epizoda.
Zbog velike popularnosti, 1970. Jugoton je objavio i singl ploča s glazbenom temom serije u izvedbi Borisa Dvornika. Na drugoj strani bio je monolog dotura Luigija, u kojem Karlo Bulić spaja neke motive serije i poštapalice.[20]
Godine 1971. scenarij serije, prerađen u formu romana, Smoje je objavio pod naslovom Kronika o našem malom mistu. Knjiga je ponovno izdanje doživjela i 1995. i 2004.
Godine 1982. Daniel Marušić je prema motivima Smojinih pisanja i serije snimio film "Servantes iz Malog Mista", u kojem se pojavljuju mnogi glumci i likovi iz serije, a radnja je proširena radnja povratka Servantesa iz Čilea i Rokovih turističkih pothvata.
Socijalizam na "malomišćanski" način, kako je prikazan u ovoj seriji, ondašnjim je komunističkim vlastima bio podosta škakljiv i provokativan, tako da je serija bila na rubu zabrane prikazivanja. Protiv epizode "Glava osma - Šporka posla" u kojoj se govori o kupovini lažnih invalidskih mirovina partizanskih boraca ustao je partijski komitet Trogira. Veliki dio materijala za druge epizode u kojima se pojavljuje Ivan Trogiranin cenzuriran je. Usto je i protiv sinopsisa jedne epizode u kojoj su prikazane slovenske turistkinje (koje Roko šarmira) bilo primjedbi kako "ruši bratske odnose sa SR Slovenijom".
Snimana za Hrvatskog proljeća, u seriji su prikazane mnoge poruke nezadovoljstva, poput isticanja nepovoljnog statusa Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji (prigodom pisanja govora za doček avijatičara, načelnik se sjeti da se riječ domovina ne koristi u vojsci, već samo otadžbina;[21] u epizodi Atroke California dotur Luigi Bepini objašnjava kako je Beograd gospodarski iskorištavao Dalmaciju; Načelnik jednom izjavljuje ironično kako je malo lopova u hrvatskoj zemlji) ili položaja hrvatskog jezika u novoj Jugoslaviji (dotur Luigi Mirku cinično kaže kako se danas iz hrvatskih udžbenika ne može naučiti niti hrvatski).[21] Još jedna teškoća bila je epizoda Zagrebulje za novu 1971.: u jednoj sceni dotur Luigi stiže na izlet u Zagreb te se na tadašnjem Trgu Republike iznenađen pita gdje je nestao ban Jelačić, čiji su kip komunisti preko noći uklonili 1947.
Početna zamisao bila je snimanje 33 epizode, prema Marušićevim riječima u intervjuu za Večernji list u svibnju 2006., no na kraju je snimljeno samo 13.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.