kralj Francuske i Navare From Wikipedia, the free encyclopedia
Luj XIV., nazivan i Luj Bogomdani (fr. Louis-Dieudonné), Luj Veliki (fr. Louis le Grand) i Kralj Sunce (fr. le Roi Soleil), bio je je 64. kralj Francuske, 44. kralj Navarre, 22. su-princ Andorre, 14. kralj imena "Luj" i 3. monarh francuske dinastije Bourbon, punog (krsnog) imena Louis-Dieudonné de Bourbon.
 |
Ovu je stranicu potrebno oblikovati kao Wikipedijin članak. (Rasprava)Format članaka treba slijediti Wikipedijin stil. |
 |
Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima.Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica. |
|
Sadržaj članka ili odjeljka izgleda kao strojni prijevod. (Rasprava)Popravite članak ispravljanjem netočnih prijevoda i konstrukcija koje ne pripadaju hrvatskom jeziku. (pomoć) |
|
Ovaj odlomak ili članak sadrži tekst koji nije pisan enciklopedijskim stilom te ga valja doraditi i možebitno skratiti. (Rasprava)Molimo vas, pomozite unaprijediti članak ponovno ga pišući ili ispravljajući u enciklopedijskom stilu. |
| Luj XIV. | |
|---|---|
 | |
| Službeni portret Luja XIV. u krunidbenom kostimu, u njegovoj 63. godini života. Rad francuskog slikara Hyacinthea Rigauda, 1701. godine | |
| kralj Francuske i Navarre | |
| Vladavina | 14. svibnja 1643. – 1. rujna 1715. |
| Krunidba | 7. lipnja 1654. Katedrala Notre-Dame u Reimsu, Reims, Kraljevina Francuska |
| Prethodnik | Luj XIII., kralj Francuske i Navarre |
| Nasljednik | Luj XV., kralj Francuske |
| Regent | Ana Austrijska (1643. – 1651.) |
| Supruge | Marija Terezija Španjolska, vjenčani 1660., preminula 1683. Françoise d'Aubigné, markiza Maintenona, vjenčani 1683. (u tajnosti) |
| Djeca | Luj, veliki francuski dofen Ana-Elizabeta francuska Marija Ana francuska Marija Tereza francuska Filip Karlo, vojvoda Anjoua Luj Franjo, vojvoda Anjoua Nezakonita djeca: |
| Puno ime | Luj Dieudonné de Bourbon |
| Dinastija | Bourbon |
| Otac | Luj XIII., kralj Francuske i Navarre |
| Majka | Ana Austrijska |
| Rođenje | 5. rujna 1638., Château Neuf (dosl. Novi dvorac), u Saint-Germaine-en-Layeu, Kraljevina Francuska |
| Smrt | 1. rujna 1715., palača Versailles, u 76. godini života |
| Pokop | 9. rujna 1715. Bazilika Saint-Denis, Francuska |
| Potpis |  |
| Vjera | rimokatoličanstvo (galikanizam) |
Rođen je u dvorcu Neuf (danas ne postoji), u Saint-Germain-en-Laye, nedaleko od Pariza, 5. rujna 1638. kao sin Luja XIII. i Ane Austrijske., a preminuo je u palači Versailles, 1. rujna 1715. Krunu i prijestolje Francuske i Navarre naslijedio je kao dječak, u dobi od nepunih 5 godina (4 godine i 8 mjeseci), čime postaje jedan od najmlađih kraljeva u povijesti Francuske. Stvarnu vlast preuzeo je tek nakon smrti svog glavnog ministra, kardinala Mazarina 1661. godine.[1] Njegova vladavina trajala je pune 72 godine, od 14. svibnja 1643. do njegove smrti 1. rujna 1715. godine, što ga čini najdugovječnijim vladarom suverene države u europskoj povijesti, a samim time i povijesti Francuske.[2]
U načelu, vladavinu Luja XIV. možemo podijeliti na tri dijela: (1) razdoblje njegovog djetinjstva i maloljetnosti, obilježeno građanskim ratovima i pobunama Fronde, u trajanju od 1643. do 1661., tijekom kojeg vladaju njegova majka, u ulozi regenta, i kardinal Mazarin, u ulozi glavnog ministra (premijera); (2) razdoblje nakon Mazarinove smrti, u trajanju od 1661. do početka 1680-ih, tijekom kojeg Luj vlada arbitrirajući između velikih ministara; (3) razdoblje od početka 1680-ih do njegove smrti 1715., tijekom kojeg Luj XIV. vlada sve više apsolutistički, posebno nakon smrti ministra financija Colberta, 1683., a kasnije i državnog tajnika i ministra obrane Louvoisa, 1691. Potonje je razdoblje obilježeno i povratkom interesa kralja prema religiji, posebno pod utjecajem njegove druge supruge, Madame de Maintenon.
Vladavinu Luja XIV. obilježile su velike plemićke, parlamentarne, protestantske i seljačke bune. S druge strane, Luj XIV. odlučno nameće poslušnost svim redovima staleža i kontrolira različite struje mišljenja (uključujući književne i religiozne). Širenjem administracije i vojske, borbom protiv aristokratske oporbe (Fronde) i promicanjem merkantilističkog gospodarskog sustava, Luj je osigurao apsolutnu moć francuskog kraljevstva.
Ključnu ulogu u centralizaciji moći Luja XIV. i uspostavljanju apsolutizma imala je palača Versailles. U razdoblju od 1661. do 1682., kraljeva glavna rezidencija bio je dvorac Vieux (dosl. stari dvorac), u Saint-Germain-en-Layeu. Godine 1666., početkom svoje punoljetnosti, Luj XIV. ondje uspostavlja (okuplja) svoj dvor. Susjedni dvorac Neuf (dosl. novi dvorac), u kojem je Luj XIV. rođen, tijekom 1660-ih biva postupno napušten, s obzirom na to da je mladi Luj preferiao odsjedati u dvorcu Vieux. Godine 1682. Luj XIV. proglašava Versailles svojom glavnom rezidencijom i sjedištem vlade te francuski dvor napušta dvorac u Saint-Germain-en-Layeu. Gotovo svim francuskim dvorjanima je bio omogućen smještaj i korištenje soba unutar tada nove palače.[3] Versailles ubrzo postaje sjedište Lujeve moći i prijestolnica kulturnog prestiža. Izgradnju prostrane palače Luj je nadzirao osobno, a njezin arhitektonski stil nadahnuo je izgradnju mnogih europskih dvoraca. Preseljenjem dvora u Versailles, Luj XIV. podvrgava plemstvo svojem pomnom promatranju i detaljno razrađenom bontonu. Prisiljavajući mnoge pripadnike plemstva da nasele njegovu raskošnu palaču, Luj uspijeva obuzdati buntovnu aristokraciju, većina čijih je članova sudjelovala u pobunama Fronde tijekom njegovog djetinjstva. [4] Zastupajući ideju o "božanskom pravu" kraljeva, Luj XIV. svoju vladavinu podvrgava stvaranju apsolutne monarhije i centralizirane državne vlasti, koju će provoditi iz Versaillesa. Francuska Luja XIV. postaje simbol apsolutizma u Europi. Luj XIV. je radikalnim reformama, poput centralizacije moći monarhije i proglašenja apsolutizma, utemeljio vladavinu monarha lišenu ograničenja predstavničkih institucija te postao jedan od najmoćnijih francuskih monarha i učvrstio sustav apsolutne monarhije u Francuskoj koji će trajati sve do Francuske revolucije. Svojom je vladavinom ujedno nastojao eliminirati ostatke feudalizma, koji su još uvijek postojali u dijelovima Francuske.
S vjerskog aspekta, sedamnaesto stoljeće nije ograničeno samo na opoziciju između katolika i protestanata, već uključuje i snažno protivljenje između jezuita i jansenista. Spomenuti vjerski sukobi naročito dolaze do izražaja tijekom vladavine Luja XIV. Svojim odlukama, morao je balansirati između različitih struja religiozne misli, uzimajući u obzir ne samo vlastita uvjerenja, već i politička pitanja. Osudu nad Jansenistima Luj provodi prvenstveno radi njihovog anti-apsolutističkog stava. S druge strane, budući da se ideja o vjerskoj slobodi nije uklapala u Lujevu viziju o apsolutnoj vlasti, aktivno je provodio i jednoobraznost vjere pod utjecajem Galičke katoličke crkve, koja je privrženost apsolutnoj monarhiji stavljala ispred privrženosti papi. Opozivom Nanteskog edikta 1685. i represijom protiv protestantizma Luj XIV. obnavlja katoličko vjersko jedinstvo u Francuskoj, a ujedno izaziva mnoge kontroverze. Ediktom iz Fontainebleaua, donesenim 18. listopada 1685., ukinuta su prava protestantske manjine, čime su hugenoti podvrgnuti valovima progona i efektivno prisiljeni na emigraciju ili preobraćenje. Kralj je time u zemlji katoličku vjeru "vratio u fokus" (la France toute catholique), a ukinuo vjerska i građanska prava hugenota, gotovo uništavajući francusku protestantsku zajednicu. Iako je opoziv u Francuskoj općenito dobro prihvaćen od strane radikalnih katolika, isti rezultira vrlo nepovoljnim reakcijama među plemstvom širom Europe i neočekivano mlakom reakcijom papinskog Rima. Odnosi između Luja XIV. i rimskih papa uglavnom su bili loši, posebice odnos s Inocentom XI. Istodobno, Luj je pokušao osloboditi Katoličku crkvu u Francuskoj svjetovnog utjecaja papinstva (fokus galikanizma). Doista, kralj je namjeravao sačuvati svoju neovisnost i onu svog svećenstva prema Rimu, što ga, istovremeno, nije spriječilo da bude oprezan u svom ophođenju s Galikanima, često "impregniranima" jansenizmom. Pred kraj Lujeve vladavine, svađa oko kvijetizma ponovo je dovela je do napetosti s Rimom.
Francuska je tijekom vladavine Luja XIV. bila najmnogoljudnija zemlja u Europi, što joj je davalo određenu moć, tim više što je francuska ekonomija do 1670-ih već dosegla svoj vrhunac, a prvenstveno zahvaljujući ekonomskoj dinamičnosti zemlje i urednim javnim financijama. Luj XIV. svoju moć utvrđuje diplomacijom i ratom, a posebno protiv Habsburške dinastije, čiji posjedi okružuju Francusku. Kroz ekspanzivnu vanjsku politiku i nekoliko ratova (Nizozemski rat, Rat Augsburške lige (Devetogodišnji rat ili Rat za palatinsko nasljeđe), Rat za španjolsko nasljeđe), Luj je oslobodio svoju zemlju habsburških kandži i učvrstio položaj Francuske kao dominantne sile u Europi.
Njegova "Pré carré" politika (tzv. "politika kvadratne livade" ili "politika dvorišta") nastoji proširiti i racionalizirati granice zemlje, zaštićene Vaubanovim "željeznim pojasom", dvostrukom linijom utvrđenih gradova koji su štitili nove granice Kraljevine Francuske od napada Španjolske Nizozemske (''pars pro toto'' Flandrija). Vauban je dizajnirao i projektirao obrambenu livadu u drugoj polovici 17. stoljeća te utvrdio osvojene gradove na sjeveru današnje Francuske.
Ova akcija Luju omogućuje dodjeljivanje granica Francuskoj slične onima današnje Francuske, i to aneksijom pokrajina i gradova poput Roussillona, Franche-Comtéa, Lillea, Strasbourga i Alsacea. Međutim, ratovi su pretežno ovisili o javnim financijama, a Luj XIV. je ujedno privukao i reakciju drugih europskih zemalja, koje su se, na kraju njegove vladavine, često udruživale kako bi se suprotstavile njegovoj moći. Tu dolazi do izražaja trenutak nakon Sjajne revolucije, kad Engleska počinje potvrđivati svoju moć, posebno pomorsku i ekonomsku, pod vladavinom odlučnog protivnika Luja XIV., Williama od Orangea.
Vođen svojim snom o francuskoj prevlasti, Richelieu je vanjske poslove Francuske obvezao politikom teritorijalnog širenja duž njene sjeverne i sjeveroistočne granice. Iako je Richelieuova vanjska politika bila ne samo ambiciozna, već i ekstremno skupa, tijekom kasnijih godina vladavine Luja XIV., kralj i njegovi savjetnici su nastavili i proširili Richelieuovu ekspanzionističku politiku pripajanjem novih teritorija u Alzasu, grad Strasbourg i teritorij Franche-Comtea. Borba za burgundske i lotarinške zemlje ističe još jedan problem koji je Richelieu prenio na Luja XIV. – prirodne granice. Čini se izvjesnim da ni Richelieu ni Luj XIV. nisu tražili takozvane "prirodne" granice Francuske niti, što se toga tiče, drevne granice Galije. Njihov cilj bio je u pokrajinama Alsace i Lorraine uspostaviti napredne vojne baze (utvrde), različito nazivane "prolazi", "ulazi", "mostobrani", "vrata", koje bi francuskoj vojsci omogućavale odbiti neprijateljski napad ili pokrenuti vlastiti. Richelieu je u djelu u L'Avis an Rot apres le siege de La Rochelle, iz 1629., ustvrdio sljedeće: "Vjerujem da moramo utvrditi Metz i napredovati sve do Strasbourga, ako je moguće, kako bi stekli une entree (ulaz) u Njemačku." Te su baze često štitile velike vodene putove koji su vodili u sjevernu i sjeveroistočnu Europu. Proširenje ovog koncepta, takozvanih "vrata" ili "ulaza", možemo pronaći čak i u tvrđavama koje su čuvale "pomorske" Alpe Italije, na njenom sjeveru. Na mjestima gdje nije postojala prirodna zaštita – šume, rtovi ili riječni zavoji - inženjeri kardinala Richelieua i, kasnije, Luja XIV. (glavni među njima Clerville, Vauban i Chamlay), projektirali su granicu ili "željezni zid" sastavljen od utvrđenih gradova, često povezanih zajedno kanalima ili nasipima koji bi se mogli otvoriti kako bi se omogućilo poplavljivanje okolnog teritorija. Takva je granica bila usavršena u kasnijim godinama vladavine Luja XIV. od strane genija – markiza Vaubana, čije su velike tvrđave bile raštrkane duž sjeverne i sjeveroistočne granice poput ogrlice od željeza i kamena. Strategija utvrđivanja tzv. "vrata" ili "barijere" pojavila se kao jedno od remek-djela vojnog i diplomatskog planiranja u doba Luja XIV.
Francuska je pod vladavinom Luja XIV. postala vodeća europska sila, koja je redovito potvrđivala svoju vojnu snagu. Sukob sa Španjolskom obilježio je cijelo Lujevo djetinjstvo, a tijekom njegove vladavine francusko je kraljevstvo sudjelovalo u tri velika kontinentalna sukoba, svaki protiv moćnih stranih saveza: Francusko-nizozemskom ratu, Ratu Augsburške lige i Ratu za španjolsko nasljeđe. Francuska je također sudjelovala u kraćim ratovima, poput Rata za devoluciju i Rata za ponovno ujedinjenje. Ratni sukobi definirali su Lujevu vanjsku politiku, a njegova osobnost oblikovala je njegov pristup ratu. Potaknut "mješavinom trgovine, osvete i osobne iritacije", osjetio je da je rat idealan način povećanja svoje slave. U vrijeme mira, Luj se koncentrirao na pripremu za sljedeći rat. Učinio je poslom svojih diplomata stvaranje taktičke i strateške prednosti za francusku vojsku.[4] U svijetu koji teritorij, moć i bogatstvo smatra najvažnijima, Luj XIV. je prepoznat kao veliki kralj. Pretvorio je Francusku u dominantnu europsku naciju, proširio njezine granice i ostavio svoje nasljednike sigurnima u svom posjedu. Vrhunac svoje moći Luj je dosegao 1670-ih godina, a sljedeća četiri desetljeća uspješno je zaštitio ono što je postigao i to pred licem cijele Europe ujedinjene protiv njega. Štoviše, na kraju je ostvario i svoj san da će na španjolskom prijestolju vidjeti potomka Bourbonske dinastije. Tijekom vladavine Luja XIV., Francuska je, također, konsolidirala i upravu svojih kolonijalnih posjeda i trgovine, postavši tako svjetska sila.
14. svibnja 1643. godine, u dobi od četiri godine, Luj je ustoličen za kralja. Međutim, sve do svoje trinaeste godine (1651.) živio je pod vladavinom svoje majke, Ane Austrijske, u ulozi kraljice regenta. Stvarnu vlast je tijekom tog razdoblja obnašao vladajući premijer i kardinal, Jules Mazarin. Mazarin je mladoga Luja ciljano pripremio za njegovu ulogu apsolutističkog vladara. Korak po korak, mladi je kralj stekao moć i na kraju podijelio odgovornost s Mazarinom. Politički ojačan vanjskopolitičkim uspjesima obojice premijera i kardinala, Richelieua i Mazarina, Luj je razvio apsolutističko kraljevstvo baroknog perioda u Francuskoj, s dvorskim životom koji je u potpunosti bio prilagođen njegovoj vladarskoj osobi. Nakon Westfalskog mira, na kraju Tridesetogodišnjeg rata 1648., godine i Pirinejskog mira sa Španjolskom 1659. godine, Francuska je bila politička i vojna nadmoć u Europi. Uz podršku ministara poput Colberta, Louvoisa Lionnea i kancelara Séguiera, centralizirao je državni aparat moći i proširio vojnu, institucionalnu i materijalnu bazu moći francuske monarhije. Progon hugenota i rat za španjolsko nasljedstvo imali su negativan utjecaj na Francusku, ponajviše financijski. Zbog oštrih borbi 1713. godine, potonje su gotovo dovele do nacionalnog bankrota, koji je izbjegnut samo financijskom reformom i masovnom štednjom. 1660. godine.
Iako je naslijedio politički nestabilno i vojno iscrpljeno kraljevstvo na rubu bankrota, Luj XIV. svojem je nasljedniku ostavio tada najveću državnu silu zapadnog svijeta. Njegova glavna postignuća uključuju širenje učinkovitosti centralizirane vlasti, povećanje granica francuskog kraljevstva prema sjeveru i istoku i postavljanje jednog od svojih unuka, Filipa V., na španjolsko prijestolje. Unutarnjom politikom, Luj je ojačao kontrolu središnje vlade nad različitim regijama Francuske, ugrađujući svoje teritorijalne dobitke u ujedinjenu državu. Iako se radi o nizu uspjeha, oni su skupo koštali francusku naciju. Gospodarstvo je trpjelo tijekom dugih godina rata, porezi su često povećavani, a ruralna su područja postala ranjiva zbog nemilosrdnih razdoblja gladi. Nažalost, mnoge su Lujeve politike, kako unutarnje, tako i vanjske, uzrokovale velike poteškoće običnim ljudima, od kojih su mnogi trpjeli glad, pobjegli iz domovine ili živjeli u teroru progona.[5] Kraj njegove vladavine obilježili su vojni porazi, progon protestanata, glad 1693. i ona 1709. godine, koja je ostavila gotovo dva milijuna mrtvih, zatim pobuna Kamisarda (francuskih protestanata iz regije južne Francuske, hugenota) i smrt mnogih kraljevskih nasljednika dinastije Bourbon. Gotovo svi njegovi nasljednici, djeca i unuci su umrli prije njega, a njegov nasljednik i praunuk, Luj XV., Imao je samo 5 godina u trenutku njegove smrti. Međutim, čak i nakon prilično liberalnog vladanja Filipa II., vojvode Orléansa, nećaka Luja XIV., u ulozi regenta maloljetnom Luju XV., apsolutizam je opstao, potvrđujući čvrstoću izgrađenog režima. Luj XIV. želio je donijeti slavu Francuskoj i svojoj dinastiji, a umro je vjerujući da jest.
Luja XIV. smatra se najvažnijim predstavnikom dvorskog apsolutizma i ideje o božanskom pravu kraljeva. Dvorska kultura koju je uspostavio postala je uzor dvorovima širom Europe. Njezin je središnji simbol bio izvanredan položaj i veličanstveni izgled kralja. Njegovu vladavinu obilježio je procvat francuske umjetnosti, posebno književnosti, arhitekture i glazbe, zbog čega se 17. stoljeće često opisuje kao Veliko stoljeće (fr. Grand Siècle). Njegov doprinos je ključan u stvaranju umjetničke i arhitektonsko-povijesne epohe klasicističkog baroka. Najbolji primjer toga je Versajska palača koju se smatra vrhuncem europske arhitekture palača. Kralj Sunce bio je okružen različitim utjecajnim političkim, vojnim i kultorolškim figurama kao što su već spomenuti Mazarin, Colbert, Louvois, zatim Grand Condé, Turenne, Vauban, Boulle, Molière, Racine, Boileau, La Fontaine, Lully, Charpentier, Marais, Le Brun, Rigaud, Bossuet, Le Vau, Mansart, Charles Perrault, Claude Perrault, i Le Nôtre. Luj XIV. je promovirao umjetnost i znanost, što je rezultiralo procvatom francuske kulture, ovjekovječene u stilu istoimenog naziva (stil Luj XIV.). Zahvaljujući njegovom sponzorstvu i pokroviteljstvu u korist mnogih, već spomenutih umjetnika, francuski klasicizam dostiže svoj vrhunac još za njegova života. Značajna postignuća vladavine Luja XIV. imati će širok utjecaj koji seže od ranog modernog doba, preko industrijske revolucije, sve do danas. Između mnogih, neka od njih uključuju izgradnju kanala Midi, stvaranje palače Versailles i njenih veličanstvenih vrtova, kao i osnivanje Francuske akademije znanosti.
Luj XIV. Bourbon rođen je 5. rujna 1638., u otprilike 11:15 ujutro, u dvorcu Saint-Germain-en-Laye, u obitelji Luja XIII. i Ane austrijske. Bio je neočekivano dijete kraljevskog para. Mnogi su suvremenici Lujevo rođenje dočekali kao sretan događaj budući da je brak njegovih roditelja trajao već 23 godine, a sve do tada nisu imali potomaka. Vijest o njegovom rođenju ubrzo se pročula kraljevstvom, diljem, u neku ruku, zahvalne francuske nacije. U skladu s tadašnjim običajima, rođenju su prisustvovali prinčevi i visoki dužnosnici krune te utvrdili da je novorođenče na rukama primalje, dame Péronne, dječak. Vijest o rođenju nasljednika prenesena je Luju XIII. koji je, osjećavši se slabo nakon groznice koju je nedavne prebolio, otišao jesti. Čuvši vijest, pao je na koljena kako bi zahvalio Bogu što mu je dao nasljednika kojem su se toliko dugo nadali. Otkako je kraljičina trudnoća javno objavljena, uznesene su nebrojene javne molitve, dok su ljudi nestrpljivo čekali da kraljevski par Francuskoj konačno osigura dofena, prijestolonasljednika. Samostani diljem Francuske su predviđali rođenje dofena i uspješan porod. Rođenje djeteta, poznatog kao Luj Bogomdani (fr. Louis-Dieudonné), neki već samo po sebi smatraju čudom. Mnogi suvremenici to vide kao dokaz da "nebesa" podupiru politiku koju su vodili kralj i njegov glavni ministar, kardinal Richelieu. U najmanju ruku, rođenjem dofena isključen je rizik da će Luja XIII. naslijediti njegov slabi brat Gaston, vojvoda od Orléansa, pretendent na prijestolje i nepoželjni urotnik.
U tjednima koji slijedili nakon rođenja mladog princa, dvor, Pariz i pokrajine predali se ekstatičnim proslavama. Njegovo rođenje dovelo je do velikog popularnog festivala na ulicama Pariza, a nizozemski pravnik, Hugo de Groot, stanovnik Pariza i suvremenik događaja, napisao je o ovoj gozbi: "Nikad jedan događaj nije ljude uzdigao do takve radosti." [6] Službeno, gozbe su, u znak proslave rođenja nasljednika, trajale puna tri dana.[7] Diplomatski opunomoćenici europskih prijestolnica došli su čestitati francuskom kralju, a u Rimu je papa Urban VIII. proslavio visoku pontifikalnu misu u čast dofena (fr. Le Dauphin) Luja. No u cijeloj Europi nitko nije izrazio veće zadovoljstvo povodom rođenja prijestolonasljednika od francuskog glavnog ministra, kardinala Richelieua, koji je u tadašnjim službenom glasilu, Francuskoj gazeti (fr. Gazzete de France), primijetio da "između oca i majke leži to divljenja vrijedno dijete, predmet njihovih želja i posljednji izraz njihove sreće."
Njegova je majka, Ana Austrijska, u razdoblju između 1619. i 1631. godine rodila četiri mrtvorođena djeteta. U sterilnom braku, isprekidanom s nekoliko pobačaja, par se otuđio, a "nenadano" rođenje prijestolonasljednika neki su suvremenici smatrali darom s neba. Stoga su vodeći suvremenici događaja Luja smatrali božanskim darom, a njegovo dugo očekivano rođenje Božjim čudom. Pobožna Ana austrijska događaj je pripisala djelu i zagovoru brata Fiacrea kod Notre-Dame-de-Grâces. Kao posljedicu zahvalnosti i radosti koja je nastala njegovim rođenjem, novorođenče je dobilo nadimak "Bogomdani" ili "Božji Dar" (fr. Dieudonné). Iako su neki povjesničari tvrdili da je Lujev pravi otac kardinal Mazarin, provedeni DNK test poništio je ovu hipotezu.[8][9] Povjesničar Jean-Christian Petitfils predložio je period između 23. i 30. studenoga 1637., tjedan u kojem je kraljevski par boravio u Saint-Germainu, kao razdoblje "začeća dofena", dok neki drugi autori tvrde da je dofen začet otprilike 5. prosinca 1637. u palači Louvre (5. prosinca pada točno devet mjeseci prije njegova rođenja, 5. rujna 1638.).[10][11] Naime, prema tadašnjem javnom glasilu (novinama), "Francuskoj gazeti" (fr. La Gazette de France), 5. prosinca 1637. kralj je bio u gradu kada je iznenada izbila oluja s grmljavinom. Sklonište je potražio u palači Louvre gdje je i prenoćio sa svojom suprugom, Anom Austrijskom, a ujedno s njom imao i spolni odnos. Dvojbeno je jesu li se događaji doista tako odigrali, budući da je, prema osobnom liječniku Louisa XIII., Charlesu Bouvardu, dijete začeto u tjednu između 23. i 30. studenog 1637.[12]
_praying_to_the_Holy_trinity_(Philippe_de_Champaigne).jpg)
Kralj Luj XIII i kraljica Ana austrijska, a kasnije i sam Luj, ovo rođenje, dugo željenog sina i prijestolonasljednika, smatraju plodom zagovora brata (fratra, svećenika) Fiacrea kod Notre-Dame de Grâces gdje redovnik izgovara tri devetnice (novene) kako bi kraljevskom paru bio podaren "nasljednik francuske krune". Naime, 27. listpada 1637. tijekom osobne molitve brat Fiacre imao je unutarnju spoznaju: kraljica Ana austrijska morala je javno zatražiti izgovaranje triju devetnica (novena), molitvi u čast Djevice Marije, upućenih Blaženoj Djevici s tri mjesta: iz svetišta Notre-Dame de Paris, iz svetišta Notre-Dame des Victoires i svetišta Notre-Dame de Grâces, u Cotignacu, te da će joj tada biti podaren sin[13] Brat Fiacre izvještava kako mu je spomenuta unutarnja spoznaja kasnije i potvrđena vizijom (ukazanjem) Djevice Marije (marijansko ukazanje, mariofanija) i to 03. studenog 1637., dok se molio u kapeli samostana. Navodno, Djevica mu potvrđuje da će kraljica doista dobiti sina ako izvrši molitve. Kao "znak" autentičnosti njegove vizije, Djevica mu govori da će u crkvi u Cotignacu pronaći sliku Djevice s istim obilježjima kao u njegovoj viziji. Sutradan to upućuje svom nadređenom i biva sastavljen zapisnik o izjavama brata. Kardinal de La Rochefoucauldis je zadužio provjeru izjava redovnika i za to piše guverneru Provanse i kardinalu Fréjusa kako bi pomno provjerio opis slike koju je napravio ovaj redovnik, koji nikada nije napustio Pariz.[13][14] Budući da je istraga bila pozitivna, redovnik dobiva audijenciju kod kralja i kraljice, koji, primivši obavijest, izvršavaju tri devetnice. Devetnice izgovara i brat Fiacre od 8. studenog do 5. prosinca 1637.[15] U siječnju 1638. kraljica je shvatila da je trudna. Dana 7. veljače 1638., kralj i kraljica službeno su na audijenciju primili brata Fiacrea kako bi s njim razgovarali o njegovim vizijama Djevice Marije i marijanskom obećanju o nasljedniku krune, za koje im je ranije rekao. Na kraju razgovora, kralj službeno dodjeljuje redovniku misiju da ode u crkvu Notre-Dame-de-Grâces u Cotignacu i u njihovo ime izmoli devetnicu, "kako bi trudnoća i porod dobro prošli". Bratovo hodočašće prati otac Jean Chrysostome (podprior pariškog samostana). Brat Fiacre i njegov nadređeni odlaze na misiju s pismom kralja, u kojem on traži od svih svojih poručnika i časnika da priteknu u pomoć dvojici redovnika, odaslanih u ime kralja. Dana 10. veljače 1638., u znak zahvalnosti Djevici za ovo još nerođeno dijete, kralj potpisuje "Zavjet Luja XIII.", posvećujući kraljevstvo Francuske Djevici Mariji i čineći 15. kolovoza državnim praznikom u cijelom kraljevstvu.[16]. 1644. godine kraljica je pozvala brata Fiacrea k sebi i rekla mu: "Nisam izgubila iz vida milost naznačenu da si je za mene primio od Blažene Djevice, koja mi je podarila sina". I ovom mu je prilikom povjerila osobnu misiju: donijeti poklon Djevici Mariji u svetište u Cotignacu, u znak zahvalnosti za rođenje sina.[16][15] 1660. godine Luj XIV. i njegova majka osobno će otići u Cotignac, moliti se i zahvaliti Djevici, a zatim će 1661. i 1667. godine kralj dati darove koje je u njegovo ime donio brat Fiacre u crkvu Cotignac.[17]
_sitting_on_a_throne_with_his_brother_Philippe,_Duke_of_Orléans.jpg)
Mladi dofen Luj, plod je zajedništva dviju najmoćnijih dinastija tog doba: kapetske dinastije Bourbon (ogranak dinastije Capet) i dinastije Habsburg [18]. Uz titulu dofena, koja mu je pripala tradicijom, po rođenju mu je dodijeljena i titula Prvi sin Francuske (fr. Premier fils de France). Službeno je kršten 1643., u dobi od 4 godine i 7 mjeseci. Uz tradicionalni naslov francuskih nasljednika – dofen (fr. le Dauphin), prilikom krštenja dodijeljen mu je, i naziv "Luj Bogomdani" ili "Luj – Dar Božji" (fr. Louis Dieudonné).
Transkript originalnog teksta župnog registra krštenja crkve Saint-Germain-en-Laye (isječak):
"Le cinquième jour de septembre mil-six-cent-trente-huit, nasquit dans le chateau neuf de Saint-Germain-en-Laye à onze heures un quart du matin, Monseigneur le Dauphin fils premier-né de très chrétien et très puissant monarque Luj treizième de ce nom, Roy de France et de Navarre et de très religieuse et illustre Princesse Ana Austrijska d'Autriche, s très chaste et fidelle épouse et fut incontinent après, le même jour ondoyé par le Révérend Père en Dieu Messire Dominique Séguier, Evesque de Meaux et premier aumosnier de s Majesté avec les eaux baptismales des fonts de la paroisse du dit lieu de Saint Germain en Laye, baillées et livrées par M. Cagnyé, prètre et curé de la dite paroisse." Signé BAILLY.
Prijevod gore spomenutog originalnog teksta preuzetog iz matičnih knjiga župe Saint Germain en Laye:
"Petog dana rujna, tisuću šest stotina trideset i osme, u novom dvorcu Saint-Germain-en-Laye u jedanaest i petnaest sati ujutro, monseigneur le Dauphin, prvorođeni sin vrlo kršćanskog i vrlo moćnog monarha, Luja, trinaestog ovog imena, Kralja Francuske i Navare i vrlo religiozne i slavne princeze Ana Austrijska Austrijske, njegova vrlo čedna i vjerna supruga i odmah potom, istoga dana zanjihan je od strane prečasnog Oca u Bogu, mojem Gospodinu, Dominique Séguier, biskup Meauxa i prvoga kapelana njegova Veličanstva, u vodama krštenja, iz zdenca župe spomenutog mjesta, Saint Germain en Laye, a kojeg je "oslobodio" i porodio gospodin Cagnyé, svećenik i župnik navedene župe." Potpis: BAILLY.
Riječ je o krštenici budućeg i najslavnijeg kralja Francuske, Luja XIV. S obzirom na to da je bio je kršten odmah po rođenju, istog dana, moguće da je bio jako slab da bi njegove šanse za preživljavanje bile stavljene pod hipoteku! Njegovo se ime ne pojavljuje u zapisu i čini se da je dodano a posteriori (naknadno). Naime, tinta i rukopis na margini različiti su od onih tijela teksta.
Samo krštenje bilo je događaj bez krsnih kumova, bez svjedoka i bez potpisa – gotovo "anonimni" čin i zapis, koji se izgledom gotovo ništa ne razlikuje od ostalih akata u registru, osim što je nešto dulji. Jedini trag o čijem krštenju je riječ su superlativi vezani uz imena roditelja novorođenčeta! Kakav kontrast u odnosu na sjaj njegovog budućeg, vrlo dugog života! Službeno, maleni je Luj ponovno kršten gotovo 5 godina kasnije, 21. travnja 1643., mjesec dana prije smrti svog oca Luja XIII., u crkvi Saint Eustache u Parizu, uz svu raskoš dostojnu njegovog čina. Krsni kum mu je bio kardinal Mazarin, a krsna kuma princeza Condéa.
Proslave povodom rođenja budućeg kralja, Luja XIV., održane su ponad sumorne pozadine rata i prijetnju invazijom. Francuska je dotad već gotovo dvadeset godina (do 1635.) izbjegavala odgovoriti vojnom intervencijom Triedesetogodišnjem ratu. Međutim, početkom 1630-ih uplitanje Francuske u rat je postalo neizbježno. Dok je Luj bio dijete, njegova je majka obnašala ulogu regenta, vladajući Francuskom umjesto njega. Pomogao joj je kardinal Jules Mazarin, talijanski financijer koji je bio glavni ministar Luja XIII. Mazarin je vodio naciju kroz kasnije faze Tridesetogodišnjeg rata (1618. – 1648.). U ovom ratu Francuska se borila protiv dinastije Habsburg, koja je vladala Španjolskom, za vojnu prevlast u Europi. Korijeni rata protezali su se unatrag, do 16. stoljeća, a dvije su se zemlje desetljećima borile, svaka nastojeći proširiti svoja područja i utjecaj.
Dvije godine kasnije, rođenjem drugog sina i Lujeva brata, Filipa, Bourbonsko nasljeđe se konačno smatralo sigurnim. Njegov mlađi brat, Filip I. vojvoda Orléansa, rođen je 1640. godine. Iako prilično kasno, rođenje dvojice sinova osiguralo je opstanak dinastije Bourbon, a nasljeđivanje prijestolja od strane kraljeva brata i spletkara Gastona, vojvode Orléansa, palo je u zaborav. Ipak, brak između Luja XIII. i Ane Austrijske ostao je nesretan, budući da je kralj sumnjao u roditeljstvo svoje djece i optužio svoju suprugu da je podigla prijestolonasljednika protiv njega.
Briga o novorođenčetu Luju bila je povjerena dojilji, a imao je ukupno sedam različitih njegovateljica.[19] Dvije godine nakon njegova rođenja, mali je Luj dobio brata, Filipa. Njihova je majka, Ana Austrijska, radila očitu razliku između dvojice sinova, pokazujući naklonost pretežno starijemu i prijestolonasljedniku.[20] Svojeg drugog sina, Filipa, je nazivala ma petite fille (moja mala djevojčica). On nije dobio spomena vrijedan odgoj.
Lujov odnos s majkom bio je neobično prisan za tadašnje vrijeme. Suvremenici i očevici tvrdili su da će kraljica cijelo vrijeme provoditi s Lujom. Oboje su bili jako zainteresirani za hranu i kazalište, a velika je vjerojatnost da je Luj te interese razvio u bliskom odnosu s majkom. Lujeva je majka bila ta koja je vjerovala u njegovu apsolutnu i božansku moć njegove monarhijske vladavine.[21] O ovoj dugotrajnoj i bliskoj vezi prožetoj ljubavlju majke i sina, mogu svjedočiti isječci zapisa Lujevih dnevnika kao što su:
"Priroda je bila odgovorna za prve čvorove koji su me vezali za moju majku. Ali privrženosti nastale kasnije, zajedničkim svojstvima duha, puno je teže razbiti od onih stvorenih samo krvlju."[22]
Sve do njihove pete godine, Luja i njegovog mlađeg brata Filipa odgajale su guvernante Françoise de Lansac i Marie-Catherine de Senecey. U skladu s duhom vremena, dva su princa kao mališani bili odjevani kao djevojčice. Tek su s napunjenih šest godina započeli usvajati odgoj specifičnan za spol.[23] U skladu s tadašnjim običajem, smatralo se da prinčevi, koje su do tada odgajale guvernante, "prerastaju u muškarce" u dobi od 7 godina (smatralo se da je to "doba razuma" u procesu intelektualnog razvoja djeteta) te bivaju povjereni na brigu i odgoj guverneru uz pomoć njegova zamjenika.[24]
Obrazovanje mladog Luja najprije je bilo u rukama kardinala Richelieua, a nakon njegove smrti, 4. prosinca 1642., na mjestu glavnog ministra (premijera) naslijeđuje ga kardinal Jules Mazarin. Ovaj položaj Mazarinu omogućuje ključnu ulogu u Lujevom daljnjem obrazovanju.[25] Neposredno nakon smrti Richelieua, Luj XIII. kardinalu Mazarinu dodjeljuje ulogu kuma Luju XIV., a kraljica Ana mu kasnije dodijeljuje i odgovornost za obrazovanje mladog monarha i njegova brata Filipa I. vojvode Orléansa (poznatog kao "Mali gospodin"). Mazarin stoga postaje "nadzornik vlade i ponašanja kraljeve osobe, kao i ponašanja vojvode od Anjoua" (titula Filipa I. stečena rođenjem).
Kardinal Mazarin osigurao je da mladi monarh stekne sveobuhvatno obrazovanje. 1646. godine Mazarin zadatak guvernera (odgajatelja) Luja XIV. povjerava časniku i maršalu Nicolasu de Neufvilleu, vojvodi Villeroya. U tom su periodu mladi monarh Luj i njegov mlađi brat Filip često dijelili svoje vrijeme između ''Palais-Royala'' i obližnjeg ''Hôtela de Villeroy''. U tom periodu, Luj XIV. sprijateljio se s Villeroyevom djecom, posebno s maršalovim sinom Françoisom de Neufvilleom, kasnije i vojvodom Villeroya, s kojim razvija cjeloživotno prijateljstvo.
Jules Mazarin je bio vrlo angažiran u obuci mladog kralja. Postavio je starog maršala Nicolasa de Neufvillea de Villeroya i opata Hardouina de Péréfixea de Beaumonta kao njegove učitelje.[26][27]
Budući da su pretenzije na vlast među braćom (pokušaji Gastona, vojvode Orléansa da preuzme vlast svog brata i vladajućeg kralja Luja XIII.) još uvijek još uvijek bile sveprisutne u sjećanjima suvremenika, Mazarin je prepoznao opasnosti snažnog kraljeva brata. Navodno je osigurao da Filip nije obrazovan kao potencijalni prijestolonasljednik. Lujov školski kolega i prijatelj bio je sin njegova učitelja, François de Neufville, kasnije i vojvoda Villeroya. Njih dvojicu poučavao je duhovnik Hardouin de Péréfixe de Beaumont, a od 1652. filozof François de La Mothe le Vayera. Predmeti koji su obrađivali bili su strani jezici (latinski i talijanski), religija, povijest, matematika i vojna znanost. Jahanje i mačevanje proširili su program obuke koji je svoj završetak pronašao u umjetničkim sadržajima (slikanje, crtanje, arhitektura, ples i glazba). Mazarin je osobno upoznao Luja s umijećem upravljanja i državnih poslova i dao mu ideju o moći simbolizma. Majka mu je dala svijest da ga je Bog izabrao za vladara (božansko pravo), iz čega je proizašla neograničena pretenzija na moć francuskog monarha.
Kardinal Mazarin vodi kraljeve poslove od Lujeva djetinstva. Glavni ministar uživao je ugled iznimne talentiranosti za politiku i stoga je sam kralja poučio umijeću upravljanja. Luj XIV. stekao je solidno i vrlo opsežno obrazovanje po pitanju državnih poslova, prava, povijesti i vojne strategije, ali i raznih jezika i znanosti. Nakon Mazarinove smrti, 9. ožujka 1661. godine, 22-godišnji kralj bio je dobro pripremljen za svoju dužnost i objavio je Državnom vijeću kako neće imenovati glavnog ministra, već da će sam voditi poslove vlade.
Mazarin je izvanredno dobro razumio zamršenost vanjske politike i diplomatskih odnosa. Njegova najveća i najtrajnija postignuća bila su na području vanjske politike. Kao jedan od najvažnijih diplomata svog doba, utjelovio je državničke kvalitete svog prethodnika s vlastitom neponovljivom oštroumnošću. Pokušao je prenijeti svoje znanje i vještinu novom kralju. Mazarin je mladom kralju omogućio da prisustvuje ministarskom vijeću kako bi stekao iskustvo. Mladog je kralja osobno uveo u tajne diplomacije i važnost saveza. Kardinalovo poimanje umjetnosti također je utjecalo na mladog kralja.[25] Došavši na vlast u mladosti, Luj nije imao konvencionalno humanističko obrazovanje većine prinčeva, koji su učili latinski, drevnu povijest, retoriku i umjetnost. Umjesto toga, njegova se pouka usredotočila na praktične potrebe kraljevstva, poput povijesti Francuske, njene monarhije i vojnih poslova. Kao tinejdžeru, Luju je bilo dopušteno sudjelovati u opsadama i promatrati bitke sa sigurne udaljenosti. Također je proučavao ono što je Mazarin smatrao političkom umjetnošću: bavljenje stranim veleposlanicima, ocjenjivanje karaktera muškaraca prema njihovom ponašanju i prikrivanje istinskih mišljenja i ideja drugih. Od svoje majke, rimokatolkinje, Luj je stekao duhovno obrazovanje. Tijekom svog života Luj je ostao pobožno religiozan i pokušao je eliminirati protestantizam u Francuskoj.
Mladi kralj imao je razne učitelje, posebice opata Hardouina Péréfixea de Beaumonta 1644. u ulozi preceptora (od lat. praecepto) i ispovjednika i Françoisa de La Mothea Le Vayera od 1640. godine. Jedan od njegovih najboljih odgajatelja nesumnjivo bio Pierre de La Porte, koji je bio u službi Ane Austrijske te je postao prvi sobar mladog Luja XIV. i onaj koji mu je čitao povijesne izvještaje.[28] Lujev osobni komornik (prvi sobar) Pierre de La Porte podučavao ga je francuskoj povijesti. Preko De La Portea mladi Luj je saznao za svog prethodnika Luja IX., čijim je stopama želio krenuti.[29] Unatoč njihovim naporima da mu pruže lekcije iz latinskog, povijesti, matematike, talijanskog i crtanja, mladi Luj nije bio baš marljiv učenik. U mladosti je Luj vježbao ratovanje koristeći igračku dvorca, napravljen posebno za njega u vrtovima dvorca Saint-Germain-en-Laye.[30]
S druge strane, mladi se monarh, po uzoru na velikog kolekcionara umjetnina, kardinala Mazarina, pokazao vrlo sklonim slikarstvu, arhitekturi, glazbi i posebno plesu, koji je u to vrijeme bio bitan i sastavni dio obrazovanja plemića (džentlmena). Također, naučio je svirati gitaru uz pouku Francesca Corbette.[31] Luj je naučio španjolski i talijanski, a njemački i engleski su mu ostali nepoznati. Osim toga, njegov je latinski bio tek osrednje razvijen. Lujevo znanje geografije je, s druge strane, bilo iznimno dobro.[32]
Utjecaj majke na razvoj mladog kralja, posebno je vidljiv na vjerskom i političkom planu. Odmalena mu je usađivala ideju da kraljeva vlast mora biti apsolutna i učila ga je vjerskom moralu.[21][33] Luj je imao koristi i od posebnog seksualnog obrazovanja, jer je njegova majka tražila od barunice de Beauvais, nadimka Cateau la Borgnesse, da mu "oduzme nevinost (djevičanstvo)" (dosl. da ga "uskrati za nevinost") kad kralj dostigne seksualnu zrelost (punoljetnost).
Tijekom djetinjstva, Luj XIV. je je u nekoliko navrata izbjegao gotovo sigurnu smrt. U dobi od 5 godina gotovo se utopio u jednom od ribnjaka u vrtu Palais-Royala. Spasili su ga u zadnji čas. Zatim, u dobi od 9 godina, 10. studenog 1647., obolio je od malih boginja (variola). Deset dana kasnije, liječnici su izgubili svaku nadu, ali mladi se Luj "čudesno" oporavio. S 15 godina prebolio je tumor na dojci, a sa 17 gonoreju.
Najozbiljnija uzbuna za kraljevstvo dogodila se 30. lipnja 1658., tijekom zauzimanja grada Berguesa na sjeveru Francuske: u svojoj 19. godini kralj postaje žrtva ozbiljnog trovanja hranom uzrokovanog zaraženom vodom, koje rezultira trbušnim tifusom i tifusnom groznicom, dijagnosticiranom kao egzantematski tifus (promjene na koži). Dana 8. srpnja 1658. primio je posljednje sakramente (bolesničko pomazanje), a dvorsko vijeće započinje s pripremama za njegovo nasljedstvo. No François Guénaut, osobni liječnik Ane Austrijske, dao mu je emetik (vomitivu) na bazi antimona i vina, konzumacija koje dovodi do još jednog "čudesng" kraljeva izliječenja. Prema riječima njegova tajnika, Toussainta Rosea, Luj XIV. je tom prilikom izgubio dobar dio kose i privremeno je počeo nositi tzv. "prozor periku", čiji su otvori propuštali nekoliko pramenova koji su mu ostali.
.jpg)
.jpg)
Krajem studenog 1642. kardinal Richelieu se, iscrpljen političkim karnevalom, kojeg je tako dugo i tako majstorski predvodio, razbolio u svojoj rezidenciji u Parizu, gdje je i preminuo, 4. prosinca 1642. Ubrzo nakon Richelieuove smrti, zdravlje kralja Luja XIII. se ozbiljno pogoršalo. Vjerojatno je bolovao od Crohnove bolesti.
U proljeće 1643. godine, osjetivši skoru smrt, Luj XIII. odlučio je dovesti svoje poslove u red. Uprkos običaju, koji bi kraljicu Anu učinio jedinom regenticom Francuske, kralj je odredio da će u ime njegovog sina vladati regentsko vijeće. Nedostatak vjere u političke sposobnosti kraljice Ane bilo je njegovo primarno obrazloženje. Ipak, napravio je ustupak i imenovao ju čelnicom vijeća.[34] Na bolesničkoj postelji kralj je osigurao budućnost svoga sina. Odredio je da će njegova supruga, Ana Austrijska nominalno postati regentica, a uspostavljeno regentsko vijeće uključivalo je Gastona, vojvodu Orléansa, kardinala Mazarina, kancelara Pierrea Séguiera i još dva bivša ministra.[35] Nadživjevši Richelieua za jedva šest mjeseci, Luj XIII. podlegao je groznici i preminuo 14. svibnja 1643.
Smrću Luja XIII., mladi dofen Luj, tada dječak u dobi od četiri godine i osam mjeseci, nasljeđuje francusku krunu i biva proglašen kraljem Francuske pod imenom Luj XIV., a njegova majka, Ana Austrijska, postaje kraljica regent. Unatoč pokušajima Luja XIII. da je oporučno spriječi u dobivanju tog položaja, Ana je imenovana regenticom. Uz pomoć Pierrea Séguiera, natjerala je Pariški parlament (fr. Parlement de Paris) da opozove oporuku pokojnog kralja, koja je ograničavala njezine ovlasti. Njihov četverogodišnji sin okrunjen je za francuskog kralja Luja XIV., Ana je preuzela regentstvo, ali je na opće iznenađenje povjerila vladu glavnom ministru, kardinalu Mazarinu, koji je bio štićenik kardinala Richelieua i bio je član regentskog vijeća.
Četiri dana kasnije, već 18. svibnja 1643. njegov sin i nasljednik Luj dolazi s majkom u Pariz. Ondje je Pariškom parlamentu (fr. Parlement de Paris) predstavljen kao novi kralj. Kraljica Ana Austrijska je uspješno poništila oporuku svog supruga odlukom Pariškog parlamenta (fr. Parlement de Paris), sudskog tijela koje se sastojalo uglavnom od plemića i visoko pozicioniranog svećenstva.[36] Parlament je iz inata glasao protiv volje pokojnog kralja i odbacuje volju Luja XIII. o uspostavi regentskog vijeća te prenosi apsolutnu i potpunu vlast na kraljicu Anu Austrijsku.[37][n 1] Ovom akcijom ukinuto je regentsko vijeće Luja XIII. i Ana postaje jedina regentica Francuske. Ujedno protjeruje i neke od ministara svog pokojnog supruga (jedan od njih bio je i Léon Bouthillier, grof Chavignya i Buzançaisa, originalno član regentskog vijeća), a imenovala je Henrija-Augustea de Loméniea, grofa Briennea za svog ministra vanjskih poslova.[38] Nakon njezina imenovanja jedinom regenticom, Ana Austrijska izabrala je Mazarina za svog prvog ministra. Zajedno su odredili smjer francuske politike tijekom ranih godina Lujeve maloljetnosti kao kralja.[39]
Mazarin se u domaćoj politici suočio s još ozbiljnijim poteškoćama nego u vanjskoj. Vladavina Luja XIV. započela je uz velika očekivanja plemića i običnog puka. Nadali su se da je započelo doba dobrih vremena i kada je kraljica regent pojavila se sa svojim djetetom sinčićem pred Pariškog parlamenta (fr. Parlement de Paris), u svibnju 18, 1643., četiri dana nakon smrti Luja XIII., Veliki suci i knezovi žurno su odbacili oporuku Luja XIII., nadajući se kako će revizijom čina regentstva zadobiti kraljičinu milost i naklonost. Ali i magistrati i plemići su ubrzo bili jako razočarani. Ana Austrijska, Lujeva majka, nije bila žena koju je bilo lako prestrašiti ili uljuditi. Daleko od toga da bi odbacila politiku pokojnog kardinala Richelieua, ona ju je nastavila i ojačala zadržavanjem Julesa Mazarina, Richelieuove "sjene", kao njezinog glavnog ministar i osobnog pouzdanika. Les grands, nalaz i sami su se tako uvlačili, planirali svrgavanje Mazarina od strane tzv. kabale moćnika (fr. cabale des importants) 1643. godine. Poput tolikih nezgoda iz nekadašnje vladavine, i ova je bila uništena u plićacima ljubomore i nepovjerenja. Obaviješten od svojih špijuna o njihovim aktivnostima, Mazarin je prognao vođe kabale na njihova imanja, čime je vlastiti položaj u vijeću učinio vrhovnim. Njegova pobjeda nad kabalom je još i veća time što Mazarin nije pribjegao krvoproliću, kao što je Richelieu bio prisiljen učiniti u sličnim prilikama.
Ana Austrijska je u svojim rukama čvrsto držala smjer vjerske politike sve do smrti kardinala Mazarina 1661. godine. Njezine najvažnije političke odluke bile su imenovanje kardinala Mazarina za glavnog ministra i nastavak politike njezina pokojnog supruga Luja XIII. i njegova prvog ministra kardinala Richelieua, unatoč njihovom progonu nje same. Sve to učinila je za dobrobit svog sina. Ana Austrijska je mladom Luju željela omogućiti apsolutnu vlast i pobjedničko kraljevstvo. Njezino obrazloženje za odabir Mazarina kao glavnog ministra su uglavnom bile njegove sposobnosti i njegova potpuna ovisnost o njoj, barem do 1651. kada službeno prestaje biti regentica. Ana Austrijska je zaštitila Mazarina uhićenjem i protjerivanjem svojih, do tada vjernih, sljedbenika koji su se urotili protiv njega 1643. godine: Césara, vojvode Beauforta i Marie de Rohan.[40] Svakodnevno vođenje politike prepustila je kardinalu Mazarinu.
Najbolji primjer Anine državničke mudrosti i djelomične promjene osjećaja u njezinu srcu prema rodnoj Španjolskoj vidi se u tome što je zadržala jednog od Richelieuovih ljudi, francuskog kancelara Pierrea Séguiera, na njegovom položaju. Séguier je bio zadužen za provođenje ispitivanja i saslušanja Ane Austrijske 1637., prilikom čega ju je tretirao kao "običnu kriminalku", kako je Ana opisala tretman koji je uslijedio nakon otkrića da je odavala francuske vojne tajne i informacije Španjolskoj. Ana je bila stavljena u kućni pritvor u trajanju od nekoliko godina tijekom vladavine svog supruga. Zadržavši Séguiera na njegovu položaju, Ana Austrijska pokazala je da su interesi Francuske i njezina sina Luja XIV. duh vodilja svih njezinih političkih i pravnih akcija. Iako se nije nužno protivila Španjolskoj, nastojala je okončati rat francuskom pobjedom, kako bi se uspostavio trajni mir između tih sukobljenih katoličkih naroda.
Kraljica je vanjskoj politici Francuske također dala djelomičnu katoličku orijentaciju. To je osjetila Nizozemska, protestantski saveznik Francuske, koja je u siječnju 1648. sklopila tzv, Münszerski mir sa Španjolskom koji je ratificiran u svibnju iste godine.[41]
U listopadu 1648. Ana Austrijska i kardinal Mazarin uspješno su ispregovarali Westfalski mir, čime je okončan Tridesetogodišnji rat.[42] Njegovi su uvjeti osigurali Nizozemskoj neovisnost od Španjolske, dodijelili određenu autonomiju raznim njemačkim prinčevima Svetog Rimskog Carstva i omogućili Švedskoj mjesto u Carskom vijeću (lat. Dieta Imperii ili Comitium Imperiale) i teritorije za kontrolu nad ušćima rijeka Odre, Elbe i Weser.[43] Francuska je ipak najviše profitirala od nagodbe. Austrija, kojom je vladao habsburški car Ferdinand III., ustupila je sve habsburške zemlje i potraživanja u Alsaceu Francuskoj i priznala svoj de facto suverenitet nad Tri biskupije Metz, Verdun i Toul.[44] Štoviše, u želji da se emancipiraju od habsburške dominacije, male njemačke državice tražile su francusku zaštitu. To je anticipiralo (postavilo temelje) formiranju Rajnske lige 1658., što je dovelo do daljnjeg smanjenja habsburške carske moći.
Mazarin je, kako otkrivaju njegovi portreti, bio malen, punašno lijepuškast čovjek, krupnih očiju, nježnih ruku i graciozne figure. Njegov način ponašanja, kako je primijetio jedan suvremenik, bio je "šarmantan, ljubazan, graciozan, agilan, živ, ciljan (...)" Ispod ove patine uljudnosti ležala je mješavina cinizma, odvojenosti i samospoznaje koja je činila Mazarina jednako zastrašujućim svećenikom kao i Richelieua. Na primjer, tijekom najgorih dana francuskog građanskog rata — Fronde — u vrijeme kada je bio javno vrijeđan, njegov osobni život satiriziran, a on sam otjeran u progonstvo, Mazarin je počeo skupljati divljačke satire svoje osobe i politike poznate kao Mazarinade; dao ih je uvezati, čitati naglas za vlastitu zabavu, a kasnije je prodao neke od kompleta za znatnu zaradu. Tako je jednom gestom pokazao cinizam, distanciranje i, nadalje, želju za novčanom dobiti koja karakterizira cijeli njegov život.
Mazarin je služio krunu s velikom odanošću, predanošću i neumornošću kao i njegov prethodnik, Richelieu. Doista, Mazarinova galantnost prema regentici Ani od Austrije bila je toliko značajna da su glasine, tada i sada, povezale Mazarina i Anu u tajnom braku. Nema dokaza koji podupiru ovu tvrdnju; možemo samo primijetiti da je njihov odnos bio srdačan više od ugodnosti i nježan iznad prijateljstva. Korijen takvog prijateljstva i odanosti nije teško pronaći. Obojica su bili stranci uhvaćeni u stranoj zemlji, okruženi neprijateljskim plemstvom. Zajedno su stvorili nužno savezništvo utemeljeno na međusobnom poštovanju i privrženosti.
Ana Austrijska, kraljica regentica nakon smrti Luja XIII. 1643. bila je flegmatična, debeljuškasta, pomalo neraspoložena udovica, koja je mnogo svog vremena posvetila molitvi i dobrim djelima. Njezinu političku snagu, međutim, nikako ne treba podcjenjivati. Ona bila uporna u borbi za očuvanje kraljevskih prerogativa svog maloljetnog sina i imidža njegove slave. U svojoj potrazi za političkom stabilnosti uvelike se oslanjala na savjet svog pronicljivog kardinala i ministra. Mazarin je zauzvrat uspio ojačati kraljičinu majčinsku odanost sinu i osloboditi je dosade rutinskog donošenja odluka. S druge strane, bilo bi pogrešno reći da je vladu regentstva vodio isključivo kardinal; bila je to vlada provođena u tandemu, s Mazarinom koji je opskrbljivao kreativnu energiju i Anom Austrijskom prestiž položaja i sigurnost svrhe. Bio je to savez začuđujuće sličan onome koji je postojao između Richelieua i Luja XIII.
_-_National_Gallery_of_Denmark_(Statens_Museum_for_Kunst),_Copenhagen_-_KMSsp696.jpg)
_by_the_Virgin_Mary_while_his_mother_(Anne_of_Austria)_and_brother_(Philippe,_Duke_of_Anjou)_attend_by_Philippe_de_Champaigne.jpg)
Međutim, kritični problemi u godinama 1644. do 1648. nisu bili politički, već ekonomski. Prihodi države bili su opterećeni dugom od dvije do tri godine prije stvarne naplate poreza. Kako bi ublažio financijski pritisak na riznicu, Mazarin je pozvao stručnjaka, Particellija d'Emeryja, kao nadzornika financija. Kako bi povećao državni prihod, Particelli je predložio dva nova poreza, fr. toise i aisés, prvi porez na nekretnine, a drugi porez na dohodak koji je teško pao na bogate. Pariški parlament, kao što će ponovno učiniti u razdoblju Fronde, a i u osamnaestom stoljeću, usvojio je taktiku odgode. Nakon takozvane Kolijevke pravde (fr. lit de justice), održane na sedmi rođendan Luja XIV., 5. rujna 1645., parlament je konačno pristao na kompromisnu mjeru u kojoj je porez na korporacije (privredna društva) zamijenjen težim porezima na nekretnine i prihode. Ipak, čak i s ovim ustupkom, nezadovoljstvo je raslo. Žamor protesta čuo se na sudovima i na ulicama Pariza. Glasovi su tražili smjenu Mazarina. Neprijateljstvo koje su narod i parlamenti iskazivali prema vladi bilo je pogoršano općom europskom krizom u kojoj je engleska revolucija posebno poslužila kao uzor francuskim pravnicima, koji su se nadali, poput svoje braće u parlamentu u Westminsteru, postati arbitri državne politike, kotač ravnoteže između velikih gospodara i monarhije. U proljeće 1648. Pariški parlament sastao se u Chambre de Saint-Louis, gdje je sastavio dvadeset i sedam članaka koji su, između ostalog, zahtijevali ukidanje dužnosti intendanta, uspostavu prava habeas corpus, i priznavanje prava na pristanak u stvarima oporezivanja Qconsentement a Vimpot). Opozicija vladi postala je toliko otvorena da je početkom godine Omer Talon, jedan od glavnih sudaca parlamenta, povikao:Vašem je veličanstvu važno da postanemo slobodni ljudi, a ne robovi.1 Rukavica od hermelina bila je bačena pred Mazarinove noge, ali on je oklijevao prije nego što je prihvatio izazov.
Konačno, u kolovozu 1648. ministarstvo, umorno zbog stalnog uznemiravanja od strane sudova i ohrabreno pobjedom francuske vojskom nad Španjolcima, otvoreno je napao parlamentarne pretenzije na vlast naredivši uhićenje nekoliko njihovih vođa. Od tog mjeseca do ljeta 1653. nije bilo mira u Francuskoj. Uslijedio je građanski rat, koji su povjesničari nazvali Fronde - ili točnije, Frondes - naziv koji dolazi od praćke koju su koristili ulični ježevi, simbolizirajući otpor pariškog stanovništva takozvanoj tiraniji stranaca, Mazarina i Ane Austrijske. Fronde se mogu zgodno podijeliti u tri zasebna ustanka: prvo razdoblje počinje u kolovozu 1648. i traje do ožujka 1649., poznato kao Parlamentarna ili Stara Fronda'; razdoblje koje je uslijedilo i koje se proteglo do veljače 1651., u kojem su se spojili interesi plemstva odore i plemstva mača, poznato je kao Kneževska ili Nova Fronda; i posljednje razdoblje, od veljače 1651. do 1653., koje označava godine besprekidnih borbi i poznato kao Condeanska Fronda, nazvana po svom glavnom vođi, princu de Condeu.
Dodatna prijetnja došla je od vanjske sile kada su španjolske trupe pokrenule napad na sjeverne granice Francuske. U strahu da će opet biti zarobljeni u slijepoj ulici (fr. cul-de-sac) Louvrea, dvor je započeo svoje lutanje po Francuskoj. Kako je posvjedočila Madamme de Motteville, Mi smo bili u jadnom stanju. Proračun kućanstva bio je iscrpljen, krunski dragulji založeni, a mnogi veliki dužnosnici ostali su neplaćeni. Kao što je vojvoda od Yorka, koji je tada boravio u Francuskoj, izvijestio:Ništa nije bilo tako rijetko kao novac. Francuski dvor bio je u velikim poteškoćama... Kruna je bila dovedena u krajnje žalosno stanje 25 Mazarin, svjestan opasnosti za sebe i za kraljevsku obitelj ako ostane, pobjegao je iz Francuske u sigurnost dvorca u blizini Kölna, odakle je skupljao sredstva i vojsku, dopisivao se sa stranim prinčevima i savjetovao kraljicu što učiniti akcije kojoj bi trebala težiti. Conde, samozvani spasitelj monarhije, ponovno se šepurio po dvoru kao da je već imenovan regentom. Njegov nezasitan apetit za uredima i napredovanjem svojih stvorenja doveo ga je do ponovnog sukoba s Anom, koju je, kako je vojvoda od Yorka primijetio u to vrijeme, "bilo je teško uplašiti i čija je hrabrost bila neustrašiva..." 27 U vrijeme stupanja Luja XIV. na prijestolje, zbog njegovog malog broja godina, postojala je velika bojazan da će mladi kralj postati razmaženi vladar poput Henrika VI., kralja Engleske, no iznenadne okolnosti su odlučile drugačije. Pobuna plemića, udruženih s gradom Parizom i nekoliko drugih gradova, 1648. godine, rezultira zarobljavanjem mladog Luja. Sljedećih nekoliko godina, tijekom građasnkog rata, mladi Luj upoznaje glad i bijedu iz prve ruke. Čak ni konačna pobjeda ostvarena od strane kardinala Mazarina, pet godina kasnije, nije postigla umirujući učinak na mladog kralja. Luj XIV. tu pobunu i bijedu koja uslijeđuje nikada nije zaboravio. Ona je bila jedan od razloga zbog kojih je dao sagraditi palaču Versailles gdje se stalno nastanio i time svoju prijestolnicu preselio iz Pariza.
Kad se Tridesetogodišnji rat približio kraju, u Francuskoj je izbio građanski rat poznat kao Fronde (po praćkama kojima su se razbijali prozori). Učinkovito je spriječio sposobnost Francuske da iskoristi Westfalski mir. Ana Austrijska i Mazarin uglavnom su slijedili politiku kardinala Richelieua, povećavajući moć krune na račun plemstva i parlamenta. Ana Austrijska se puno više miješala u unutarnju politiku nego u vanjske poslove; bila je vrlo ponosna kraljica koja je inzistirala na božanskim pravima francuskog kralja.[21]
Sve ju je to navelo da zagovara politiku sile u svim pitanjima koja se tiču kraljeve vlasti, i to na način mnogo radikalniji od onog koji je predlagao Mazarin. Kardinal je u potpunosti ovisio o potpori Ane Austrijske i morao je upotrijebiti sav svoj utjecaj na kraljicu kako bi ublažio neke njezine radikalne postupke. Ana Austrijska je zatvorila svakog aristokrata ili člana parlamenta koji bi osporio njezinu volju; njezin glavni cilj bio je prenijeti na svog sina apsolutnu vlast u pitanjima financija i pravosuđa. Jedan od čelnika Pariškog parlamenta, kojeg je zatvorila, umro je u zatvoru.[22]
Frondeuri, politički nasljednici nezadovoljne feudalne aristokracije, nastojali su zaštititi svoje tradicionalne feudalne privilegije od sve više centralizirane kraljevske vlasti. Nadalje, vjerovali su da su njihov tradicionalni utjecaj i autoritet uzurpirali nedavno oplemenjeni birokrati (fr. Noblesse de Robe, ili "plemstvo odore"), koji su upravljali kraljevstvom i na koje se monarhija sve više počela oslanjati. Ovo uvjerenje pojačalo je ogorčenost plemića.
Godine 1648. Ana Austrijska i Mazarin pokušali su oporezovati članove Pariškog parlamenta (fr. Parlement de Paris). Članovi su odbili podložiti se tom zahtjevu i naredili su spaljivanje svih ranijih kraljevih financijskih edikta. Ohrabren pobjedom Luja, vojvode Enghiena (kasnije poznatog kao le Grand Condé) u bitci kod Lensa, Mazarin je, na inzistiranje kraljice Ana Austrijske, uhitio određene članove kao demonstraciju sile.[23] Najvažnije uhićenje, s Anine točke gledišta, bilo je ono Pierrea Broussela, jednog od najvažnijih vođa Pariškog parlamenta.
Ljudi u Francuskoj žalili su se na širenje kraljevske vlasti, visoke stope oporezivanja i smanjenje ovlasti Pariškog parlamenta (fr. Parlement de Paris) i drugih regionalnih predstavničkih tijela. Kao rezultat toga, u Parizu su izbili neredi, a Ana Austrijska je bila prisiljena, pod velikim pritiskom, osloboditi Broussel. Štoviše, u noći s 9. na 10. veljače 1651., kada je Luju bilo dvanaest godina, rulja bijesnih Parižana provalila je u kraljevsku palaču i zahtijevala da vidi svog kralja. Odvedeni u kraljevsku spavaću odaju, zagledali su se u Luja koji je glumio da spava, bili su umireni i potom tiho otišli.[24] Prijetnja kraljevskoj obitelji potaknula je Anu Austrijsku da pobjegne iz Pariza s kraljem i njegovim dvorjanima.
Ubrzo nakon toga, sklapanje Vestfalskog mira omogućilo je Condéovoj vojsci da se vrati u pomoć Luju i njegovom dvoru. Condéova obitelj bila je bliska s Ana Austrijska u to vrijeme i on je pristao pomoći joj u pokušaju da obnovi kraljev autoritet.[25] Kraljičina vojska, na čelu s Condéom, napala je pobunjenike u Parizu; pobunjenici su bili pod političkom kontrolom Ana Austrijskaine stare prijateljice Marie de Rohan. Beaufort, koji je pobjegao iz zatvora u koji ga je Ana Austrijska zatvorila prije pet godina, bio je vojni vođa u Parizu, pod nominalnom kontrolom Contija. Nakon nekoliko bitaka postignut je politički kompromis; potpisan je mir u Rueilu, a dvor se vratio u Pariz.
Na žalost po Anu Austrijsku, njezina djelomična pobjeda ovisila je o Condéu, koji je želio kontrolirati kraljicu i uništiti Mazarinov utjecaj. Condéova sestra bila je ta koja ga je gurnula da se okrene protiv kraljice. Nakon što je sklopila dogovor sa svojom starom prijateljicom Marie de Rohan, koja je uspjela nametnuti imenovanje Charlesa de l'Aubespinea, markiza de Châteauneufa za ministra pravosuđa, Ana Austrijska je uhitila Condéa, njegovog brata Armanda de Bourbona, princa od Contija, i muž njihove sestre Ana Austrijska Genevieve de Bourbon, vojvotkinje od Longuevillea. Ova situacija nije dugo potrajala, a Mazarinova nepopularnost dovela je do stvaranja koalicije na čelu s Marie de Rohan i vojvotkinjom od Longuevillea. Ova aristokratska koalicija bila je dovoljno jaka da oslobodi prinčeve, progna Mazarina i nametne uvjet kućnog pritvora kraljici Ana Austrijska.
Svim tim događajima svjedočio je i Luj što uvelike objašnjava njegovo kasnije nepovjerenje prema Parizu i višoj aristokraciji.[26] "U jednom smislu, Lujevo djetinjstvo završilo je izbijanjem Fronde. Ne samo da je život postao nesiguran i neugodan – sudbina koja je zadesila mnogu djecu u svim dobima – već je Luj morao biti odveden u povjerenje svoje majke i Mazarina u političkim i vojnim stvarima u koje nije mogao imati dubokog razumijevanja." [27] "Obiteljska kuća ponekad je postala gotovo zatvor kad je Pariz morao biti napušten, ne u bezbrižnim izletima u druge dvorce, već u ponižavajućim bijegovima."[27] Kraljevska obitelj je na ovaj način dva puta istjerana iz Pariza, a u jednom su trenutku Luj XIV i Ana Austrijska bili praktično uhićeni u kraljevskoj palači u Parizu. Godine Fronde usadile su Luju mržnju prema Parizu i posljedičnu odlučnost da se iseli iz drevne prijestolnice što je prije moguće te da se nikada ne vrati. [45]
Kao što je završila prva Fronda (fr. Fronde Parlementaire, od 1648. do 1649. godine), započela je druga (fr. Fronde des Princes od 1650. do 1653. godine). Za razliku od onoga što joj je prethodilo, priče o gadnim spletkama i polovičnim ratovima karakterizirale su ovu drugu fazu pobune više klase. Za aristokraciju je ova pobuna predstavljala prosvjed za preokret njihovog političkog degradiranja s pozicije vazala na poziciju dvorjana. Predvodili su ga francuski plemići najvišeg ranga, među kojima su bili Lujev ujak Gaston, vojvoda Orléansa i prva rođakinja Ana Marie Louise d'Orléans, vojvotkinja od Montpensiera, poznata kao la Grande Mademoiselle; Prinčevi krvi kao što su Condé, njegov brat Armand de Bourbon, princ Contija, i njihova sestra vojvotkinja od Longuevillea; vojvode legitimnog kraljevskog podrijetla, poput Henrija, vojvode Longuevillea, i Françoisa, vojvode od Beauforta; takozvani "strani prinčevi" kao što su Frédéric Maurice, vojvoda Bouillona, njegov brat maršal Turenne i Marie de Rohan, vojvotkinja Chevreusea; i potomci najstarijih francuskih obitelji, poput Françoisa de La Rochefoucaulda.
Druga Fronda započela je gotovo odmah po završetku prve Fronde (Fronde Parlementaire) 1650. Plemići svih rangova, od princeza kraljevske krvi i kraljevih rođaka, poput Gastona, vojvode Orléansa, njegove kćeri, Ana Marie Louise d' Orléans, Louis II od Bourbon-Condé i Armando de Bourbon-Conti, do plemića duge loze kao što su Franjo VI., vojvoda od La Rochefoucaulda, Frédéric Maurice de La Tour d'Auvergne, njegov brat, Henri de la Tour de Auvergne-Bouillon i Marie de Rohan-Montbazon, čak su i plemići legitimnog kraljevskog podrijetla poput Henrika II od Orleansa i Franje od Bourbon-Vendômea, sudjelovali u pobuni protiv kraljevske moći. Čak je i svećenstvo imalo predstavnika u pobuni u osobi Jean-François Paul de Gondi. Kao rezultat tih burnih dana, u kojima je kraljica majka navodno čak morala prodati svoj nakit kako bi prehranila svoju djecu, Luj XIV. razvio je duboko nepovjerenje prema plemstvu.
Kraljica Ana Austrijska odigrala je najvažniju ulogu u porazu Fronde jer je htjela prenijeti apsolutnu vlast na svog sina. Osim toga, većina prinčeva odbila je imati posla s Mazarinom, koji je otišao u egzil na nekoliko godina. Frondeurs je tvrdio da djeluje u Lujevo ime iu njegovom stvarnom interesu protiv njegove majke i Mazarina. Kraljica Ana Austrijska doista je imala vrlo blizak odnos s kardinalom, a mnogi promatrači vjeruju da je Mazarin postao očuh Luja XIV. tajnim vjenčanjem s kraljicom. Međutim, Lujevo punoljetstvo i kasnija krunidba lišili su ih Frondeurovih izgovora za pobunu. Fronde je tako postupno gubila snagu i završila 1653., kada se Mazarin trijumfalno vratio iz progonstva. Od tog vremena do svoje smrti, Mazarin je bio zadužen za vanjsku i financijsku politiku bez svakodnevnog nadzora Ana Austrijska, koja više nije bila regentica.[46]
Tijekom tog razdoblja Luj se zaljubio u Mazarinovu nećakinju Marie Mancini, no Ana Austrijska i Mazarin prekinuli su kraljevu zaljubljenost poslavši Mancinijevu s dvora kako bi ju vjenčali u Italiji. Dok je Mazarin možda bio u iskušenju kratko vrijeme da uda svoju nećakinju za francuskog kralja, kraljica Ana Austrijska bila je apsolutno protiv toga; htjela je oženiti svog sina kćeri svog brata, Filipa IV od Španjolske, kako iz dinastičkih tako i iz političkih razloga. Mazarin je ubrzo podržao kraljičin stav jer je znao da njezina potpora njegovoj moći i njegovoj vanjskoj politici ovisi o sklapanju mira sa Španjolskom s čvrste pozicije i o španjolskom braku. Osim toga, Mazarinovi odnosi s Marie Mancini nisu bili dobri i nije joj vjerovao da će poduprijeti njegov stav. Sve Lujeve suze i njegove molbe majci nisu je natjerale da se predomisli. Španjolski brak bio bi vrlo važan i zbog svoje uloge u okončanju rata između Francuske i Španjolske, jer će se mnoge tvrdnje i ciljevi Lujeve vanjske politike u sljedećih 50 godina temeljiti na ovom braku, i zato što je kroz ovaj braka da će španjolsko prijestolje na kraju biti predano kući Bourbon (koja ga drži do danas). [47]
Godine 1648. počinje razdoblje snažnog osporavanja kraljevske vlasti od strane parlamenata i plemstva, koje se naziva Fronde. Epizoda koja je ostavila trajan trag na monarha. Reagirajući na te događaje, posvetio se nastavku rada koji je započeo Richelieu, a koji se sastojao u slabljenju pripadnika plemstva mača prisiljavajući ih da služe kao članovi njegova dvora i prijenosom stvarne moći na visoko upravu. centralizirano predvođeno plemstvom halje[28]. Sve je počelo kada se 1648. pariški parlament usprotivio porezima koje je Mazarin želio uvesti[29]. Dan barikada prisilio je regenta i kralja da se smjeste u Rueil-Malmaisonu[30]. Ako se dvor dovoljno brzo vrati u prijestolnicu, zahtjevi parlamentaraca, koje je podržavao vrlo popularni koadjutor Pariza, Jean-François Paul de Gondi, prisilili su Mazarina da razmisli o državnom udaru. Usred noći, početkom 1649. godine, regent i dvor napustili su glavni grad s ciljem da se vrate da ga opsjednu i vrate mu poslušnost. Afera se zakomplicirala kada su ličnosti iz visokog plemstva pružile podršku Frondi: princ de Conti, brat princa de Condé[n 10], Beaufort, unuk Henrija IV. i nekolicina drugih htjeli su svrgnuti Mazarina. Nakon nekoliko mjeseci opsade koju je vodio Condé, postignut je mirovni sporazum (fr. Paix de Rueil), koji je doveo do pobjede pariškog parlamenta i poraza dvora. Međutim, to je prije primirje nego mir.[48]
U razdoblju od 1649. do 1650. došlo je do prekida savezništva, Mazarin i regent obratili su se parlamentu i vođama velikih iz prve Fronde i natjerali Condéa, svog starog saveznika, i princa od Contija[32]. Dana 25. prosinca 1649. kralj je obavio svoju prvu pričest u crkvi Saint-Eustache i, kada je imao samo dvanaest godina, stupio je u vijeće 1650. Od veljače 1650. razvija se kneževska pobuna, koja prisiljava Mazarina i dvor na putovati u provincije kako bi vodili vojne pohode[33]. Godine 1651. Gondi i Beaufort, vođe Grands prve Fronde, udružili su snage u parlamentu kako bi svrgnuli Mazarina, kojeg je pobuna natjerala u egzil 8. veljače 1651. Kraljica i mladi Luj pokušali su pobjeći iz prijestolnice, ali, uznemireni, Parižani su upali u Palais-Royal gdje je boravio kralj, sada zatočenik Fronde. Koadjutor i vojvoda od Orléansa potom će podvrgnuti kralja poniženju koje on nikada neće zaboraviti: usred noći povjeravaju kapetanu vojvodine švicarske garde da iz prve ruke provjeri je li on doista tamo[34] .
Dana 7. rujna 1651., tzv. Kolijevka pravde (fr. lit de justice) proglašava punoljetnost kralja (kraljevsku punoljetnost ima trinaest). Svi velikani kraljevstva dolaze mu odati počast, osim Condéa koji iz Guyennea podiže vojsku za pohod na Pariz[35]. 27. rujna, kako bi izbjegao ponovno zatvaranje u Parizu, dvor je napustio prijestolnicu za Fontainebleau, zatim Bourges, gdje je bilo stacionirano četiri tisuće ljudi maršala d'Estréea [49]. Tada je započeo građanski rat koji ć“pomoći da se stvari razjasne“[35]. Dana 12. prosinca Luj XIV. je ovlastio Mazarina da se vrati u Francusku; kao reakciju na taj čin, Pariški parlament, protjerao je kardinala i odredio je otkupninu za njegovu glavu u iznosu od 150 000 livri. Suci Visokog suda su tjeralicu shvatili ozbiljno. Nagrada vrijedna 150 000 livri objavljena je po cijelom Parizu — 10 000 livri za odsijecanje kardinalova nosa, 5 000 livri za odsijecanje uha, 30 000 livri za iskopavanje oka i za kardinalove "karakteristike muškarca" – 50 000 livri),
Početkom 1652. sučelila su se tri tabora: dvor, oslobođen nadzora koji je uspostavio Parlament 1648., Parlament te konačno Condé i Veliki[37]. Condé će dominirati Parizom tijekom prvog dijela 1652. godine, oslanjajući se posebno na ljude kojima dijelom manipulira. Ali izgubio je položaje u provinciji, a Pariz, koji je sve manje podržavao njegovu tiraniju, prisilio ga je da 13. listopada sa svojim trupama napusti grad. Dana 21. listopada, Ana Austrijska i njezin sin Luj XIV., u pratnji svrgnutog kralja Charlesa II od Engleske, vratili su se u glavni grad. Apsolutizam po božanskom pravu počinje uzimati maha. Pismo koje kralj upućuje Parlamentu omogućuje sagledavanje njegove suštine:
Sva vlast pripada Nama. Držimo ju od samog Boga bez da itko, bez obzira na stanje, na nju može položiti pravo […] Funkcije pravde, oružja, financija uvijek moraju biti odvojene; službenici Parlamenta nemaju nikakvu drugu moć osim one koju Smo im udostojili povjeriti da dijele pravdu […] Hoće li potomstvo moći vjerovati da su ti službenici tvrdili da predsjedaju vladom kraljevstva, da formiraju vijeća i prikupljaju poreza, konačno, prisvajajući sebi punoću moći koja pripada samo Nama.
Dana 22. listopada 1653. Luj XIV., tada petnaestogodišnjak, sazvao je lit de justice na kojem se, kršeći tradiciju, pojavio kao vojskovođa s gardom i bubnjarima. Tom prilikom proglasio je opću amnestiju, protjeravši iz Pariza Velikog parlamentarce kao i službenike kuće Condé. Što se tiče Sabora, zabranjuje mu se “ubuduće bilo kakvo znanje o državnim poslovima i financijama” Predložak:Unité[50].
Luj XIV. okrunjen je i posvećen 7. lipnja 1654. u katedrali u Reimsu od strane Simona Legrasa, biskupa Soissonsa. Političke poslove još uvijek je obavljao Mazarin, dok je kralja vojnu obuku nastavio kod Turennea[51].
Luj XIV. je proglašen punoljetnim 7. rujna 1651. Nakon Mazarinove smrti, u ožujku 1661., Luj preuimao osobnu kontrolu nad vladavinom i zaprepastio svoj dvor izjavom da će vladati bez glavnog ministra: Do ovog sam trenutka sa zadovoljstvom povjeravao upravljanje svojim poslovima pokojnom kardinalu. Sada je vrijeme da njima sam upravljam. Vi [razgovarao je s državnim tajnicima i ministrima] ćete mi pomoći svojim savjetima kada ih zatražim. Tražim od vas i naređujem vam da ne pečatirate nikakve naredbe osim po mojoj zapovijedi (...). Naređujem vam da ne potpisujete ništa, čak ni putovnicu (...) bez moje zapovijedi; da mi osobno svaki dan polažete račun i ne favorizirate nikoga.[52] Luj je uspio iskoristiti raširenu javnu čežnju za zakonom i redom, koja je proizašla iz dugotrajnih stranih ratova i domaćih građanskih sukoba, kako bi dodatno učvrstio središnju političku vlast i reformirao ju na račun feudalne aristokracije. Hvaleći njegovu sposobnost da izabere i ohrabri talentirane ljude, povjesničar Chateaubriand je primijetio: to je glas genija svih vrsta koji progovara iz Lujeve grobnice. [53] Luj je započeo svoju osobnu vladavinu administrativnim i fiskalnim reformama. Godine 1661. kraljevska je riznica bila na rubu bankrota. Kako bi popravio situaciju, Luj je 1665. izabrao Jean-Baptistea Colberta za glavnog kontrolora financija. Međutim, Luj je prvo morao neutralizirati Nicolasa Fouqueta, nadzornika financija, kako bi Colbertu dao odriješene ruke. Iako se Fouquetova financijska indiskrecija nije mnogo razlikovala od Mazarinove prije njega ili Colbertove nakon njega, njegova je ambicija zabrinjavala Luja. On je, primjerice, sagradio raskošan dvorac u Vaux-le-Vicomteu gdje je razmetljivo zabavljao Luja i njegov dvor, kao da je bogatiji od samog kralja. Sud je ostao pod dojmom da su goleme svote novca potrebne za uzdržavanje njegovog načina života mogle biti pribavljene jedino pronevjerom državnih sredstava. Činilo se da je Fouquet jedva čekao naslijediti Mazarina i Richelieua u preuzimanju vlasti pa je indiskretno kupio i privatno utvrdio udaljeni otok Belle Île. Ova su djela zapečatila njegovu propast. Fouquet je optužen za pronevjeru. Parlament ga je proglasio krivim i osudio na progonstvo. Međutim, Luj XIV. je promijenio njegovu kaznu u doživotni zatvor i ukinuo Fouquetovu dužnost.
Nakon smjene Fouqueta, Colbert je smanjio državni dug učinkovitijim oporezivanjem. Glavni porezi uključivali su aides i douanes (oboje vrste carine), gabelle (porez na sol) i taille (porez na zemlju). Rep je isprva smanjen; financijski dužnosnici bili su prisiljeni voditi redovite račune, prodajući određene poreze umjesto da ih prodaju privatno nekolicini favoriziranih, revidirajući inventare i uklanjajući neovlaštena izuzeća (na primjer, 1661. je samo 10% iz kraljevske domene stiglo do kralja). Reforma se pokazala teškom jer su taille nametnuli časnici krune koji su svoje mjesto kupili po visokoj cijeni: kažnjavanje zloporaba nužno je snižavalo vrijednost položaja. Ipak, postignuti su izvrsni rezultati: manjak iz 1661. pretvorio se u suficit 1666. Kamate na dug smanjene su s 52 milijuna na 24 milijuna livara. Taille je smanjen na 42 milijuna 1661. i 35 milijuna 1665.; konačno su prihodi od neizravnog oporezivanja napredovali s 26 milijuna na 55 milijuna. Prihodi kraljevskog domena podignuti su s 80 000 livara 1661. na 5,5 milijuna livara 1671. Godine 1661. prihodi su bili ekvivalentni 26 milijuna britanskih funti, od čega je 10 milijuna stiglo u državnu riznicu. Troškovi su iznosili oko 18 milijuna funti, ostavljajući manjak od 8 milijuna. Godine 1667. neto prihodi porasli su na 20 milijuna funti sterlinga, dok su izdaci pali na 11 milijuna, ostavljajući višak od 9 milijuna funti. Kako bi podržao reorganiziranu i povećanu vojsku, vojsku u Versaillesu i rastuću civilnu upravu, kralj je trebao mnogo novca. Financije su uvijek bile slaba točka francuske monarhije: metode prikupljanja poreza bile su skupe i neučinkovite; izravni porezi prolazili su kroz ruke mnogih posrednih službenika, a neizravne poreze prikupljali su privatni koncesionari, tzv. porezni zemljoradnici, koji su ostvarivali značajnu dobit. Posljedično, država je uvijek dobivala daleko manje od onoga što su porezni obveznici stvarno plaćali. Glavna slabost proizašla je iz stare pogodbe između francuske krune i plemstva: kralj je mogao povisiti poreze bez pristanka samo ako se suzdrži od oporezivanja plemića. Samo su "neprivilegirani" slojevi plaćali izravne poreze, a taj je izraz počeo označavati samo seljake, jer su mnogi buržuji, na ovaj ili onaj način, dobili izuzeća.
Sustav je bio nečuveno nepravedan u bacanju teškog poreznog tereta na siromašne i bespomoćne. Kasnije, nakon 1700., francuski ministri koje je podržavala Lujeva tajna supruga Madame De Maintenon, uspjeli su uvjeriti kralja da promijeni svoju fiskalnu politiku. Luj XIV. je bio dovoljno voljan oporezovati plemiće, ali nije htio pasti pod njihovu kontrolu, i tek pred kraj svoje vladavine, pod ekstremnim ratnim stresom, uspio je, po prvi put u francuskoj povijesti, nametnuti izravne poreze na aristokratski elementi stanovništva. To je bio korak prema jednakosti pred zakonom i zdravim javnim financijama, ali su plemići i buržoazija dobili toliko ustupaka i izuzeća da je reforma izgubila velik dio svoje vrijednosti.[54] Luj XIV. i Colbert također su imali široke planove za jačanje francuskih obrta i trgovine. Colbertova merkantilistička administracija uspostavila je nove industrije i poticala proizvođače i izumitelje, poput proizvođača svile u Lyonu i manufakture Gobelins, proizvođača tapiserija. Pozvao je proizvođače i obrtnike iz cijele Europe u Francusku, poput proizvođača stakla Murano, švedskih željezara i nizozemskih brodograditelja. Na taj je način namjeravao smanjiti uvoz iz inozemstva uz povećanje francuskog izvoza, čime je smanjio neto odljev plemenitih metala iz Francuske. Luj XIV. je pokrenuo reforme u vojnoj upravi preko Michela le Telliera i potonjeg sina François-Michel le Telliera, markiza de Louvoisa. Pomogli su obuzdati neovisni duh plemstva, nametnuvši mu red na dvoru iu vojsci. Prošli su dani kada su generali razvlačili rat na granicama dok su se svađali oko prednosti i ignorirali naredbe iz glavnog grada i šire političko-diplomatske slike. Stara vojna aristokracija (Noblesse d'épée ili "plemstvo mača") prestala je imati monopol nad visokim vojnim položajima i činovima. Louvois je posebno obećao modernizirati vojsku i reorganizirati je u profesionalnu, discipliniranu, dobro obučenu silu. Bio je predan materijalnoj dobrobiti i moralu vojnika, a čak je pokušavao i voditi pohode.
Pravna pitanja nisu promakla Lujevoj pozornosti, što se odražava u brojnim "Velikim uredbama" koje je donio. Predrevolucionarna Francuska bila je šarenilo pravnih sustava, s onoliko pravnih običaja koliko je bilo provincija, i dvije paralelne pravne tradicije - običajno pravo na sjeveru i rimsko građansko pravo na jugu.[35] Grande Ordonnance de Procédure Civile iz 1667., također poznat kao Lujev zakonik, bio je sveobuhvatan pravni kodeks koji je pokušavao jedinstveno regulirati građanski postupak u cijeloj pravno neregularnoj Francuskoj. Između ostalog, propisao je upis krštenja, vjenčanja i umrlih u državnim, a ne crkvenim maticama, te je strogo uredio pravo sabora na prigovor.[36] Lujev zakonik odigrao je važnu ulogu u francuskoj pravnoj povijesti kao osnova za Napoleonov kodeks, iz kojeg su pak izvedeni mnogi moderni pravni kodeksi. Jedan od Lujevih zloglasnijih dekreta bio je Grande Ordonnance sur les Colonies iz 1685., također poznat kao Crni kodeks (fr. Code Noir')'.Iako je sankcionirao ropstvo, pokušao je humanizirati tu praksu zabranom razdvajanja obitelji. Osim toga, u kolonijama su samo rimokatolici mogli posjedovati robove, a oni su morali biti kršteni.
7. studenoga 1659. Španjolci pristaju potpisati Pirenejski ugovor, kojim se utvrđuju granice između Francuske i Španjolske. Sa svoje strane, Luj XIV. pristaje, htio ili ne htio, poštovati jednu od klauzula ugovora: oženiti infantu Mariju Tereziju od Austrije, kćer Filipa IV, kralja Španjolske, i Elizabete od Francuske 42. Supružnici su dva puta prvi rođaci: kraljica majka Ana Austrijska je sestra Philippea IV i Elizabeth od Francuske sestra Luja XIII. Svrha ovog braka je, međutim, približiti Francusku Španjolskoj. Događa se 9. lipnja 1660. u crkvi Saint-Jean-Baptiste u Saint-Jean-de-Luzu 43. Luj XIV. upoznaje svoju ženu tek tri dana, ona ne govori ni riječ francuskog, ali kralj ju strastveno “počasti” pred svjedocima prve bračne noći 44. Prema drugim izvorima, ove bračne noći, protivno običajima, nije bilo svjedoka 45. Treba napomenuti da se prilikom sklapanja ovog braka, Marija Tereza morala odreći polaganja svojih prava na španjolsko prijestolje i da se Filip IV. Španjolski, zauzvrat, obvezao platiti 500 000 zlatnih kruna plativih u tri rate. Dogovoreno je da ako ovo plaćanje ne bude izvršeno, odricanje prestaje 46.
Majka Luja XIV., Ana, nakon što su nemiri Fronde prošli, nije željela ništa više u ovom životu nego da vidi svog sina oženjenog španjolskom infantom, i smatrala je prikladnim da Luj oženi najstariju kćer, Mariju Terezu. Luj XIV., 1657. tada devetnaestogodišnji mladić, je već uspostavio romantičnu vezu s Mazarinovom nećakinjom, Marie Mancini; ali raison d'etat i majčinske opomene nadjačali su mladenačku aferu srca (fr. affaire de coeur). Godine 1658. Filip IV. pristao je na udaju svoje kćeri, a početkom sljedeće godine započeli su mirovni pregovori u Parizu. 31
Luj 14. 1661. godine Od djetinjstva Luja XIV., kardinal Mazarin je vladao zemljom umjesto njega. Prvi ministar imao je neobičan talent za politiku te je samog kralja poučio državničkom umijeću: Luj XIV. stekao je solidno i izuzetno sveobuhvatno obrazovanje u državnim poslovima, pravu, povijesti i vojnoj strategiji kao i raznim jezicima i znanostima. Kada je Mazarin umro 9. ožujka 1661., 22-godišnji Luj bio je dobro pripremljen za svoje kraljevanje i objavio je Državnom vijeću da više neće imenovati vodećeg ministra, već da će sam voditi vladu. Ovu osnovu za ponašanje vlade zadržao je u svojim razmatranjima iz 1670. kao osnovu za svog nasljednika. Dvor i ministri su u početku bili iritirani kraljevom idejom. Kralj je krenuo u promjenu vlade i raspustio velik dio vladinog vijeća. Čak je i njegova majka bila isključena, pa su sjednicama vijeća prisustvovala samo tri najvažnija ministra. Jedan od njih bio je ministar financija Nicolas Fouquet. Luj ga je kasnije dao zatvoriti zbog sumnje na korupciju i veleizdaju te ga zamijenio Jean-Baptisteom Colbertom, koji mu je bio vjeran. Fouquet je pronevjerio državni novac i dao izgraditi tvrđave bez dopuštenja kralja. Luj je to protumačio kao pripremu za ustanak. Nova vlada usvojila je reformski program usmjeren na jačanje gospodarstva i znanosti, znatno proširenje mornarice i vojske te duboku reformu birokracije. Ludvig je svojoj majci napisao: "Nisam kukavica kakvom su me mnogi dvorjani smatrali"; kralj je politiku i odgovornost shvatio krajnje ozbiljno. Mladi Luj XIV. želio je ostaviti dojam na Europu. Priliku je dobio već 1661. u Kočijaškom sporu u Londonu, zbog čega je Španjolska morala priznati primat francuskog kralja u Europi. Europskim je dvorovima bilo jasno da Luj nije imao namjeru biti slab kralj. Godine 1662. Francuska i Nizozemska sklopile su obrambeni savez, a nedugo nakon toga Luj XIV. je kupio grad Dunkirk od Charlesa II od Engleske. Kralj nije želio samo politički iznenaditi svijet, već je svoju moć i bogatstvo iskazivao na veličanstvenim dvorskim zabavama, tipičnim za barokno razdoblje. Godine 1664. održao je zabavu pod nazivom Radosti začaranog otoka (fr. Plaisirs de l'Île enchantée). Prinčevi Europe bili su zadivljeni i impresionirani luksuzom koji su ti užici predstavljali te su sve više počeli oponašati životni stil i raskoš francuskog kralja. Tako je započela legenda o Kralju Suncu.
Godine 1665. umro je njegov ujak i punac Filip IV. od Španjolske. Luj XIV. je prvi put skrenuo pozornost na nasljedna prava svoje supruge. Zatražio je, u ime devolucijskog prava vojvodstva Brabant, nasljedstvo za Francusku, prema kojem kćeri iz prvog braka imaju prednost. U Španjolskoj je Karlo II. Španjolski posjeo degenerirano dijete na prijestolje, a djetetova majka, Maria Ana Austrijska, držala je regentstvo. Regent je odbio francuske zahtjeve, a Luj se pripremio za rat. Godine 1667. izbio je Devolucijski rat. Lujeve reforme vojske su već u velikoj mjeri bile provedene, a on je bio zainteresiran za testiranje svojih novih vojski. Stvorio je stalnu vojsku, što je bila inovacija tog vremena. Imao je profesionalne vojnike koji su bili stalno spremni za akciju, strogo obučeni i disciplinirani, te redovito plaćeni i opskrbljeni. Vojska od 70 000 ljudi umarširala je u španjolsku Nizozemsku. Drugi je anektirao Franche-Comté.
Španjolska je bila suočena s fait accompli i nije se imala načina obraniti. Činilo se da je pobjeda bez ograničenja, ali sada se francuski saveznik Nizozemska osjećao ugroženom prisutnošću francuskih trupa. Godine 1668. nizozemske Generalne države sklopile su trojni savez s Engleskom i Švedskom nasuprot Francuskoj kako bi pokrenule mirovne pregovore. Francuska je sada bila prisiljena smanjiti svoje zahtjeve na mirovnim pregovorima u Aachenu. Mirom u Aachenu (1668.) Francuska je zadržala velika područja u zapadnom dijelu Španjolske Nizozemske, ali je morala prepustiti Franche-Comté. Ludwig XIV nije mogao oprostiti što je njegov vlastiti saveznik pao iza njega, iako je do sada uvijek bio najveći oslonac Nizozemske i čak je intervenirao na strani Nizozemske 1666. u Drugom anglo-nizozemskom ratu 1664-67. Otvoreno je optužio Generalne države za nezahvalnost, pa čak i izdaju. Međutim, to ga nije spriječilo da iste godine održi Grand Divertissement Royal u Versaillesu kako bi proslavio svoj trijumf.
Prvi dio vladavine Luja XIV obilježen je velikim upravnim reformama, a prije svega boljom raspodjelom poreza. U prvih dvanaest godina zemlja je u miru ponovno stekla relativni prosperitet 124. Postupno prelazimo iz pravosudne monarhije (gdje je glavna funkcija kralja dijeliti pravdu) u administrativnu monarhiju (kralj je na čelu uprave); glavne upravne uredbe naglašavaju kraljevsku vlast: zemlje bez gospodara postaju kraljevske zemlje, što omogućuje reorganizaciju poreza i lokalnih prava. Kralj je stvorio Lujev zakonik 1667., stabilizirajući građanski postupak, kaznenu uredbu 1670., uredbu o vodama i šumama (ključna faza u reorganizaciji voda i šuma) i edikt o klasama mornarice 1669. trgovačka uredba iz 1673. Kraljevsko vijeće je podijeljeno na nekoliko vijeća, različitog značaja i uloga. Visoko vijeće bavi se najozbiljnijim stvarima; Vijeće za depeše, pokrajinske uprave; Financijsko vijeće, financije kako mu i ime kaže; Vijeće stranaka, pravni predmeti; vijeće za trgovinu, trgovačke poslove i konačno Vijeće savjesti nadležno je za katoličku i protestantsku vjeru 125. Luj XIV nije želio da u vijećima budu krvni prinčevi ili vojvode, sjećajući se problema s kojima se susretala tijekom Fronde kada su sjedili u tim vijećima 126. Kraljeve odluke pripremaju se u određenoj tajnosti. Edikte su brzo registrirali parlamenti, a zatim su ih objavili u provincijama gdje su intendanti, njezini upravitelji, sve više preuzimali prednost pred namjesnicima, koji su dolazili iz plemstva mača 126.
Luj je vladao kroz nekoliko vijeća:
| Kraljevo vijeće ili Usko vijeće
Sastoji se od tri zasebna, glavna vijeća. |
Uloga vijeća |
|---|---|
| Visoko vijeće
Sastoji se od državnih ministara koje može sazvati isključivo kralj. |
Prava vlada, ona se bavi najvišim državnim pitanjima te političkim i diplomatskim poslovima. Vijeće je sastavljeno od kralja, prijestolonasljednika, glavnog kontrolora financija i državnih tajnika zaduženih za različite odjele. Članovi toga vijeća nazivali su se državnim ministrima. Sastaje se tri puta tjedno.[55]. |
| Vijeće financija ili Kraljevsko vijeće
Sastojalo se od glavnog kontrolora te dva ili tri financijska upravitelja |
Preuzelo je poslove nadstojništva. Uključivalo je kralja, čelnika vijeća i tri savjetnika, uključujući financijskog upravitelja. On utvrđuje proračun, sastavlja ugovore o najmu farmi, raspodjeljuje porez (fr. taille. Sastaje se tri puta tjedno.[55] Na čelu vijeća bio je "chef du conseil des finances" (u većini slučajeva počasna funkcija) – ovo je bilo jedno od rijetkih mjesta u vijeću koje je bilo otvoreno visokoj aristokraciji. |
| Vijeće depeša (poruka)
Sačinjavala su ga četiri državna tajnika. |
Zaduženo za provjeru izvješća upravitelja i guvernera i sastavljanje adekvatnih odgovora.[55] |
| Ostala vijeća | Uloga vijeća |
|---|---|
| Vijeće stranaka ili Privatno vijeće
Sačinjavalo ga je 30 državnih vijećnika i 98 gospodara zahtjeva. |
Visoki sud pravde, upravne stvari. Kralj gotovo nikada ne prisustvuje, prepuštajući predsjedništvo kancelaru.[56] |
| Trgovinsko vijeće
Sačinjavalo ga je 12 izabranih trgovaca i 6 službenika. |
Bavilo se pitanjima ekonomije. Efemerno postojanje između 1664. i 1676. U stvarnosti je funkcioniralo samo tri ili četiri godine[57]. 1700. godine će biti zamijenjeno trgovinskim uredom, jednostavnom komisijom Privatnog vijeća, koja će propisati edikt 1701. godine kojim se plemićima dopušta bavljenje trgovinom na veliko bez odstupanja.[58] |
| Vijeće savjesti, kojim je predsjedao kralj.
Sačinjavalo ga je Kraljev ispovjednik, pariški nadbiskup i jedan ili dva prelata. |
Bavilo se religijskim i vjerskim pitanjima i biskupskim imenovanjima.[59]. |
| Ministri | Uloga |
|---|---|
| Kancelar (stalna pozicija) | Pravda |
| Glavni kontrolor financija (privremena pozicija) Pozicija uveden 1665. godine. | Veliki administrator financijskog i gospodarskog života. |
Četiri državna tajnika (privremena pozicija)
|
Oni također dijele Francusku na četiri sektora, gdje obnašaju funkcije ministra unutarnjih poslova, kao i glavnog kontrolora financija. |
Godine 1671. bio je jedini europski vladar koji se nije pobunio protiv smaknuća Petra Zrinskog i Frana Krste Frankapana i koji ih je zavarao svojom dvoličnom politikom.
Ovu drugu pobjedu cijela Francuska dočekuje s oduševljenjem. Grad Pariz daruje Luju nadimak Veliki. Razlog za to oduševljenje se nalazi u stjecanju statusa najveće europske velesile, pošto niti ulazak u rat Svetog Rimskog Carstva i Španjolske tijekom ovog drugog rata nije spasio Nizozemce od poraza. Tijekom svog tog narodnog oduševljenja koje traje prilično dugo 1682. godine kralj premješta svoje sjedište iz Pariza u Versailles. Osamdesete godine sedamnaestog stoljeća je vrijeme kada svi žele biti viđeni s kraljem. Francuski plemići toga doba bore se za čast da nose svijeću pred Lujem kada on odlazi na noćni počinak. Zajedno s mržnjom prema Parizu koji ga je bio zarobio, ovo prisustvo plemića u skupom sjaju Versaillesa postaje osnovni razlog za njegovu gradnju. Svi prisutni tamo troše enormne svote novca na razne luksuzne stvari kako bi mogli što bolje izgledati na dvoru. Tim potezom oni su ostajali bez potrebnih prihoda za organiziranje protudržavnih buna i zavjera. U tom razdoblju vrhunca svoje moći Luj XIV. ukida prava hugenota i počinje ih nemilosrdno proganjati. Iako taj potez ima očite nehumane posljedice on ima i jednu dobru u tome što su tražeći svoj vjerski mir mnogi od njih izabrali naseljavanje dotada praznih francuskih kolonija.
Početak kraja razdoblja omiljenosti i snage, dolazi potpunom nepažnjom kralja koji prestaje pratiti događaje u Europi. Na nizozemsku invaziju Engleske 1688. godine Francuska odgovara objavom novog rata. Dokaz te ludosti je protivnička koalicija u kojoj se nalaze Nizozemska, Engleska, Sveto Rimsko Carstvo, Španjolska i Švedska. Rezultat je mogao biti samo poraz, koji se potvrđuje mirovnim sporazumom iz 1697. godine. Realni rezultat toga mira je bio ništavan pošto su svi njegovi potpisnici znali za nove napetosti koje će izbiti u trenutku smrti španjolskog kralja bez djece. U trenutku dok je taj kralj umirao sklapa se dogovor o nasljeđivanju Španjolske kojim bi francuski prijestolonasljednik dobio Italiju, a austrijski Španjolsku. Na vijest o smrti španjolskog kralja 1. studenog 1700. Luj XIV. odbacuje taj plan pozivajući se na samrtnu želju kralja koji sve svoje posjede prepušta unuku Kralja sunca pod uvjetom da ne dođe do unije s Francuskom. Rat za španjolsko nasljeđe trajat će više od deset godina. Mirovni sporazum kojim završava ovaj rat 1714. godine označava poraz Francuske pošto se s njim potvrđuje stanje iz sporazuma o nasljeđivanju iz 1700. godine koje je tada Luj XIV. odbio.
Za samog Luja XIV. bi bilo mnogo bolje da je umro pet godina ranije nego što se to u stvarnosti dogodilo. Tijekom tih posljednjih godina života umire mu jedini sin, dva od tri unuka i 2 od 3 praunuka. To razdoblje mu je bilo samo hod iz jedne u drugu noćnu moru. Jedini živi unuk iz prvog braka mu je onaj koji ga po mirovnom sporazumu ne smije naslijediti. U svom testamentu on proglašava svog preživjelog praunuka preboležljivim i nesposobnim za vladanje. Kako bi osigurao vlast u Francuskoj svojim potomcima, a ne onima svojega brata on oduzima buduće regenstvo dinastiji Orleans i postavlja na tu poziciju svoga sina iz drugog "tajnog" braka, to jest Luja Augusta vojvodu od Maina. Kako bi ta dinastijska promjena postala svima očita tjedan dana prije smrti Luja XIV. naređuje da ga na vojnoj paradi zamjeni "novopriznati" (samo za javnost) sin.
Ta u to doba neprihvatljiva odluka je bila prije svega motivirana tadašnjim zakonima o nasljeđivanju krune pošto je regent uvijek bio najbliži rođak, a time ujedno i prestolonasljednik djeteta kralja (s izuzetkom kada je regent bila majka).
Na svojoj samrtnoj postelji Luj XIV. izgovara "možda sam previše volio rat". Omražen u narodu on umire od gangrene 1. rujna 1715. godine. Tijekom sprovoda u bazilici Saint Denis narod je priredio proslavu.
Kada razmišljamo o Luju XIV. prvo što nam pada na pamet je sjaj njegovog Versaillesa, sjaj cijelog jednog luksuznog stila. Nikad nam ne pada na pamet desetljećima duga mržnja stanovništva koju je on stvorio. Njega i njegov sjaj Voltaire je uspoređivao s Augustom zaboravljajući realne činjenice stvorenog ratnog siromaštva. Osim luksuznog stila Versaillesa ostavština Luja XIV. je bila i pravna promjena koja na kraju uništava francusku monarhiju. August je na samrtnoj postelji svog jedinog unuka osudio na smrt kako bi spriječio probleme oko nasljeđivanja. Luj XIV. je stao na pola puta. Svrgnuo je zakonitog regenta upitnom metodom, ali ga je ostavio na životu. Tim načinom je stvorio nered oko nasljeđivanja koji će platiti Luj XVI.
U XIV. stoljeću stanovnici Francuske su sami sebe dijelili prema pokrajinama. U XVI. stoljeću tu podjelu je zamijenila ona na katolike i hugenote. U doba smrti Luja XIV. nakon njegove dugogodišnje apsolutističke vladavine koja različito ocjenjuje ostaje činjenica da po prvi put postoji francuska nacija bez svojih internih podjela.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
