Intelektualno vlasništvo
From Wikipedia, the free encyclopedia
Intelektualno vlasništvo kategorija je vlasništva koja uključuje nematerijalne kreacije ljudskog intelekta. Postoje mnoge vrste intelektualnog vlasništva, a neke zemlje priznaju više od drugih. Najpoznatije vrste su patenti, autorska prava, zaštitni znakovi i poslovne tajne. Suvremeni koncept intelektualnog vlasništva razvio se u Engleskoj u 17. i 18. stoljeću. Izraz "intelektualno vlasništvo" počeo se koristiti u 19. stoljeću, iako je tek krajem 20. stoljeća intelektualno vlasništvo postalo uobičajeno u većini svjetskih pravnih sustava.
![]() |
Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima.Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica. |
![]() |
Ovaj članak nema wikipoveznica ili ih ima premalo.Članak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove. |
Glavna svrha zakona o intelektualnom vlasništvu je poticanje stvaranja širokog spektra intelektualnih dobara. Kako bi se to postiglo, zakon daje ljudima i tvrtkama vlasnička prava na informacije i intelektualna dobra koja stvaraju, obično na ograničeno vremensko razdoblje. To daje ekonomski poticaj za njihovo stvaranje, jer omogućuje ljudima da imaju koristi od informacija i intelektualnih dobara koje stvaraju, te im omogućuje da zaštite svoje ideje i spriječe kopiranje. Očekuje se da će ovi ekonomski poticaji stimulirati inovacije i pridonijeti tehnološkom napretku zemalja, što ovisi o stupnju zaštite koji se daje inovatorima.
Nematerijalna priroda intelektualnog vlasništva predstavlja poteškoće u usporedbi s tradicionalnim vlasništvom poput zemlje ili dobara. Za razliku od tradicionalnog vlasništva, intelektualno vlasništvo je "nedjeljivo", budući da neograničeni broj ljudi može "konzumirati" intelektualno dobro, a da se ono ne iscrpi. Dodatno, ulaganja u intelektualna dobra pate od problema prisvajanja: vlasnici zemljišta mogu okružiti svoju zemlju robusnom ogradom i unajmljuju naoružane čuvare da je štite, ali proizvođači informacija ili literature obično ne mogu učiniti malo da zaustave svog prvog kupca da to replicira i proda po nižoj cijeni. Balansiranje prava tako da su dovoljno jaka da potiču stvaranje intelektualnih dobara, ali ne toliko jaka da sprječavaju široku upotrebu dobara primarni je fokus modernog prava intelektualnog vlasništva.