Hrvatska seljačka stranka za vrijeme Drugog svjetskog rata
From Wikipedia, the free encyclopedia
U godinama pred Drugi svjetski rat i nakon početka rata u Hrvatskoj seljačkoj stranci, koja je ranije bila široki nacionalni pokret usmjeren protiv centralističkog i despotskog beogradskog režima, odigravao se proces razlaganja. U Hrvatskoj, pa i unutar same stranke, jača utjecaj opozicionih političkih snaga s desnice (frankovci, ustaše) i s ljevice (Komunistička partija Hrvatske).
Tijekom drugog svjetskog rata osobito je pretežni dio hrvatskog seljaštva ostao privržen prodemokratskoj i mirotvornoj ideologiji Hrvatske seljačke stranke, te imao visoko mišljenje o političarima iz njenih redova. Kako su komunisti sve do ljeta 1943. godine nastavili propagandni rat protiv HSS-a kojega su bili započeli još 1924. godine, nisu imali većeg uspjeha u privlačenju Hrvata u redove partizanskih postrojbi. Prema povjesničaru Jozi Tomasevichu, "namamiti veliki broj seljaka da se pridruže partizanima i bore na njihovoj strani, za komuniste je bio daleko najteži politički problem u Hrvatskoj". Vodstvo HSS-a je putem svojih kontakata prema narodu poručivalo da ne surađuju s partizanima, nego se radije odazivaju na službu u vojnim snagama NDH, nadajući se da će s vremenom ostvariti kontrolu nad tim snagama i možda ih iskoristiti za prelazak na stranu Saveznika, koje su kao podupiratelje demokracije smatrali svojim prirodnim saveznikom. Sredinom 1943. godine su komunisti odlučili prekinuti propagandni rat protiv HSS-a, te su uspostavili suradnju s Božidarom Magovcem (koji je pripadao užem krugu suradnika Vladka Mačeka) i nekim drugim čelnicima HSS-a koji su ocijenili da će Saveznici pobijediti u ratu i da je pravilno uspostaviti suradnju s komunistima koji se bore na njihovoj strani; nakon toga i nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine su se Hrvati doista pridružili partizanima u velikom broju - više tisuća njih dezertirajući iz Hrvatskog domobranstva u partizane - i do kraja 1943. godine su na području same Hrvatske predstavljali većinu njihovih postrojbi. Krajem travnja 1944. godine su komunisti optužili Magovca da radi "protiv narodnooslobodilačke borbe" i potom ga marginalizirali, te su nastavili suradnju samo s onim HSS-ovcima koji su u svemu postupli prema njihovim nalozima, i omogućavali da hrvatska javnost i nadalje misli da komunisti uvažavaju HSS-ovce.[1]