Herzog & de Meuron
From Wikipedia, the free encyclopedia
Herzog & de Meuron ili Herzog & de Meuron Architekten (BSA/SIA/ETH) ili skr. HdM je slavna švicarska arhitektonska tvrtka sa sjedištem u Baselu koju su osnovali arhitekti Jacques Herzog (rođen 19. travnja 1950.) i Pierre de Meuron (rođen 8. svibnja 1950.), a koji su se upoznali tijekom studija na Švicarskom federalnom tehnološkom institutu (ETH) u Zürichu. Jacques Herzog i Pierre de Meuron su gostujući predavači na Postdiplomskom studiju dizajna Sveučilišta Harvard od 1994., te profesori na ETH Zürichu od 1999. god.
Herzog & de Meuron | |
high-tech arhitektura | |
---|---|
Nacionalnost | švicarsko |
Vrsta umjetnosti | arhitektura |
Praksa | Basel, Švicarska Hamburg, Njemačka New York, SAD Sveučilište Harvard ETH Zürich |
Poznata djela | Tate Modern St. Jakob-Park Allianz Arena Nacionalni stadion u Pekingu |
Nagrade | Nagrada Schock (1999.) Pritzkerova nagrada (2001.) Nagrada Stirling (2003.) |
Portal o životopisima |
Tvrtka danas ima poslovnice u Londonu, Münchenu, Barceloni, San Franciscu i Tokyju, zapošljava preko 330 ljudi od kojih su pored partnera osnivača, partneri i arhitekti: Christine Binswanger, Harry Gugger (bivši), Robert Hösl, Ascan Mergenthaler i Stefan Marbach. God. 2006., časopis The New York Times ju je prozvao jednom od najcjenjenijih arhitetonskih tvrtki na svijetu[1]
God. 2001., Herzog & de Meuron su osvojili Pritzkerovu nagradu, najprestižniju nagradu za arhitekturu na svijetu, kao prvo partnerstvo-dobitnik među arhitektima pojedincima. U pojašnjenju svoje odluke, članovi žirija su ih okarakterizirali riječima:
Rana djela tvrtke HdM su bila reduktivistička moderna arhitektura u skladu s minimalizmom Donalda Judda, kao što je njihova prva slavna velika građevina, Tate Modern u Londonu, koju su 200. god. izveli potpunom unutrašnim preuređenjem stare zgrade plinare koju su izvana potpuno sačuvali.
Svojim posljednjim projektima kao što su Prada Tokyo, Zrada Forum u Barceloni i Nacionalni stadion u Pekingu (izgrađen za XXIX. Olimpijske igre – Peking 2008.), svjedoče o prilagodljivoj prirodi.[1] U svojim težnjama su napredovali od purističkih jednostavnih formi do kompliciranijih i dinamičnijih oblika u čemu često citiraju konceptualnog umjetnika Josepha Beuysa, s kojim su se često savjetovali i surađivali.