From Wikipedia, the free encyclopedia
Glačalo je električni uređaj ili jednostavna naprava s glatkim zagrijanim potplatom kojom se uklanjaju nabori na tkaninama, najčešće odjeći. Glačanjem se prirodna ili umjetna polimerna vlakna od kojih su građene tkanine uz pomoć topline i vlage rastežu i usmjeravaju, zadržavajući oblik kada se ohlade. Temperature glačanja kreću se od približno 100 °C do 220 °C;[1] one se prilagođavaju pojedinoj tkanini tako da pomognu popuštanju veza među polimernim lancima, a da ih pritom trajno ne izmijene ili potpuno unište.
Glačanje može pomoći u uklanjanju infekata s odjeće, raznih mikroorganizama te napasnika poput uši.[2]
Prije otkrića i široke primjene električne energije glačala su zagrijavana nakupljanjem topline na pećima ili su se iznutra zagrijavala žarom i gorivima.[3] Prvo električno glačalo patentirao je Amerikanac H. W. Seeley 1882. godine.[4]
Metalne plitice napunjene žarom koristile su se za glačanje tkanina u Kini još u prvom stoljeću pr. n. e.[5] ili ranije.[3] U ranom šesnaestom stoljeću počinju se upotrebljavati trokutaste debele ploče od lijevanog željeza s drškom koje su se zagrijavale u vatri ili na peći; neka su glačala imala ugrijane metalne umetke.[3] Godine 1871. Amerikanka Mary Florence Potts predlaže glačala u više oblika i veličina s jednom izmjenjivom drškom; dok se jednim glačalo, drugi su se teški potplati zagrijavali. Kasnije dolaze glačala koja su se mogla puniti žarom. Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća glačala su se zagrijavala izgaranjem petroleja, etanola, acetilena (dobivenog od karbida) ili benzina. Kuće koje su bile opskrbljene prirodnim plinom za rasvjetu mogle su ga koristiti i za uređaje poput glačala.
Nakon elektrifikacije sve je ove izvedbe zamijenilo električno glačalo s otpornim grijačem. U modernim glačalima ploča potplata je od aluminija ili nehrđajućeg čelika, polirana kako bi bila što glađa, a ponekad i presvučena plastikom otpornom na visoke temperature kako bi se dodatno smanjilo trenje. Grijaćim elementom upravlja termostat koji uključuje i isključuje struju kako bi se održala odabrana temperatura.
Prvo električno glačalo patentirao je Amerikanac Henry W. Seeley 1882. godine.[4] Ono je težilo gotovo sedam kilograma i dugo se zagrijavalo. Rana električna glačala nisu imala kontrolu temperature, a prvo se termostatom kontrolirano električno glačalo pojavilo tek 1920-ih. Za izum parnog glačala zaslužan je Thomas Sears. Prvo komercijalno električno glačalo s parom uvela je 1926. godine njujorška tvrtka Eldec, ali nije postigla komercijalni uspjeh. Patent za električno parno glačalo i ovlaživač dan je Maxu Skolniku iz Chicaga 1934. godine. Skolnik je 1938. godine tvrtki Steam-O-Matic iz New Yorka dodijelio ekskluzivno pravo na proizvodnju parnih električnih glačala. Ovo je bilo prvo komercijalno uspješno parno glačalo nakon kojeg je slijedio brz razvoj sve boljih i lakših električnih glačala 1940-ih i 1950-ih.[3]
Moderna glačala za kućnu upotrebu odlikuju:
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
