Ekspresionistička arhitektura
From Wikipedia, the free encyclopedia
Ekspresionistička arhitektura je avangardna arhitektura u Njemačkoj, Nizozemskoj, Austriji, Češkoj i Danskoj koja je nastala u godinama poslije Prvog svjetskog rata, s vrhuncem do 1930-ih. God. 1913. Adolf Behne je arhitekturu Brune Tauta i Ericha Mendelsohna u časopisu „Pan“ prvi put nazvao ekspresionističkom upoređujući je sa slikarskim pokretom ekspresionizma. Danas ovaj pojam podrazumijeva svaku arhitekturu koja posjeduje osobitosti ovog pokreta, kao što su izobličenja, fragmentaciju ili silovitu komunikaciju prenaglašenih emocija.[1]