Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
socijalistička republika u jugoistočnoj Europi koja je postojala od 1943. do 1992. godine / From Wikipedia, the free encyclopedia
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (pokrata: SFRJ), pod kolokvijalnim imenom Druga Jugoslavija ili Titova Jugoslavija, naziv je za bivšu socijalističku državu koja je obuhvaćala današnje države Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru, Kosovo i Sjevernu Makedoniju, a postojala je od 1943. do 1992. godine.
|
Kroz cijelo vrijeme njezinog postojanja, cjelokupnu vlast u državi imala je komunistička stranka, tj. Savez komunista Jugoslavije (do 1952. Komunistička partija Jugoslavije) na čelu s Josipom Brozom Titom. Bila je osnivačka članica Ujedinjenih naroda,[9] Pokreta nesvrstanih[10] i raznih drugih međunarodnih ustanova poput primjerice CERN-a.[11]
Proglašena je 1943. godine na teritoriju Kraljevine Jugoslavije pod nazivom Demokratska Federativna Jugoslavija, te je kasnije međunarodno priznata kao pravni nasljednik Kraljevine. 1946. godine je dobila službeni naziv Federativna Narodna Republika Jugoslavija, a Ustavom 1963. dobila je svoj posljednji naziv Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.
S obzirom na to da je najveći dio postojanja bila pod vlašću Saveza komunista Jugoslavije, odnosno kao službenu ideologiju i društveno-ekonomski sistem koristila socijalističko samoupravljanje, za SFRJ se koriste izrazi socijalistička ili komunistička Jugoslavija. Zbog dugogodišnje vlasti Josipa Broza Tita, koristi se također i naziv Titova Jugoslavija. Od raspada SFRJ 1991. godine do danas se često koristi koristi izraz bivša Jugoslavija.
SFR Jugoslavija je postigla nezanemariv međunarodni ugled zahvaljujući borbi protiv fašizma, otporu dominaciji SSSR-a pod Staljinovim vodstvom, politici nesvrstanoga pokreta u kojem se okupilo više od milijarde stanovnika planete;[12] s druge strane je u SFRJ bilo znatnih problema na području ljudskih prava, slično stanju u drugim zemljama kojima su vladale komunističke partije.[13]
Tijekom svojega postojanja će komunistička Jugoslavija pristupiti brojnim međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima. Međutim se u SFRJ sve zakone, pa i one kojima su se razrađivala ljudska prava, primjenjivalo uz jaku ideološku obojenost; stoga su ravnopravnost uživali samo oni građani koji izražavaju od režima prihvaćeno političko mišljenje. Svi drugi su bili i de facto i de iure neravnopravni.[14]
Godine 1989. – u vrijeme tzv. Perestrojke u Sovjetskom Savezu – postali su mogući prvi stidljivi oblici oporbene djelatnosti: intelektualci su govorili na tribinama, a policijske službe ih zbog toga nisu zatvarale. Nakon pada Berlinskog zida u listopadu 1989. i Revolucije u Rumunjskoj u prosincu iste godine, početkom 1990. god. dopušteno je u Jugoslaviji (ne u svim njenim dijelovima ravnomjerno) osnivanje novih političkih stranaka i potom 1990. dolazi da prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i drugim republikama SFRJ. Povodom tih izbora, ukazuje se temeljna nestabilnost jugoslavenske državne tvorevine, te su zapravo oni predstavljali uvod u raspad SFRJ: ne-komunističke vlasti Slovenije i Hrvatske teško su nalazile zajednički jezik s komunistima koji su uglavnom nastavljali upravljati preostalim dijelom Jugoslavije – u tome su srpski komunisti ponavljali tezu o ugroženosti Srba i potpirivati nezadovoljstvo etničkih Srba u Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini, pripremajući se za mogućnost oružanog obračuna između naroda Jugoslavije. Zajednička Jugoslavenska narodna armija – u kojoj je prevladavao srpski zapovjedni kadar, znatno više nego u ukupnom stanovništvu Jugoslavije – u svibnju 1990. god. odlučuje razoružati Teritorijalnu obranu u Sloveniji (provedba te odluke u Sloveniji nije uspjela), Hrvatskoj i Bosni i Hercigovini, i odmah potom pristuplja dijeljenu vojnog naoružanja etničkim Srbima Hrvatskoj.[15]
SFRJ valja razlikovati od Savezne Republike Jugoslavije, koja je postojala od 1992. do 2003. godine – koja je pretendirala biti isključivi nasljednik SFRJ, ali joj međunarodna zajednica to nije priznala: Smatra se u međunarodnoj zajednici da je SFRJ prestala postojati 1992. godine bez univerzalnog pravnog sljednika.[16]