Arhitektura neoklasicizma
From Wikipedia, the free encyclopedia
Arhitektura neoklasicizma (ili klasicizma 18. stoljeća) označava pravac u arhitekturi koji je nastao sredinom 18. st, kao dio neoklasicističkog pokreta u umjetnosti, a oslanja se na arhitekturu stare Grčke (koja je aktualnim arheološkim otkrićima stekla današnji značaj), Rimskog carstva (vitruvijanske struje) i stariji klasicizam renesansnog pokreta u Italiji (ponajviše paladijanizam). Odlikuju ga redukcija detalja kao reakcija na pretjeranu ornamentaciju prethodnog Rokoko stila, grandioznost mjerila, simetrija, dramatično korištenje golemih stupovnih redova (često kroz punu visinu zgrade), prazne zidne plohe te vrlo čiste i geometrijske forme građevine (kocka, kugla, prizma, valjak, piramida, stožac) kojima se naglašava povratak klasičnom, apstraktnom (prosvjetiteljskom) umu, koji teži racionalnom, matematičkom poimanju zakona svemira.