From Wikipedia, the free encyclopedia
Maria Wisława Anna Szymborska (fonetski: Marja Vislava Anna Šimborska) (2. juli 1923. – 1. februar 2012), poljska pjesnikinja, esejist, prevodilac, književna kritičarka i dobitnica Nobelove nagrade za književnost za 1996. godinu. Opisuju je kao "Mozarta poezije".
| Wisława Szymborska | |
|---|---|
.jpg) Wisława Szymborska (2009) | |
| Puno ime | Maria Wisława Anna Szymborska-Włodek |
| Rođenje | 2. juli 1923. Prowent (Poljska) |
| Smrt | 1. februar 2012 (88 godina) Kraków Poljska |
| Zanimanje | pjesnikinja, esejist, prevodilac |
| Jezik | Poljski |
| Nacionalnost | Poljakinja |
| Obrazovanje | Jagelonski univerzitet |
| Suprug(a) | Adam Włodek (1948–1954; razvod) |
| Nagrade | Geteova nagrada (1991) Herderova nagrada (1995) Nobelova nagrada za književnost (1996) Poljski Orden bijelog orla (2011) |
| Veb-sajt: szymborska.org.pl | |
Od 1929. Wisława Szymborska je živjela u Krakovu, gdje je debitirala 1945. u “Dziennik Polski” (Poljski dnevnik) sa pjesmom “Szukam słowa” (“Tražim riječ”). Godine 1952. objavila je svoj prvi tom poezije “Dlatego żyjemy” (“Zato živimo”), a iste godine postala je članica Saveza poljskih pisaca. U godinama 1953–1966 bila je šefica pjesničke sekcije nedjeljnika “Życie Literackie” (Književni život), a zatim, u godinama 1967–1981 objavljivala je kolumne “Lektury nieobowiązkowe” (“Neobavezno štivo”). Godine 1983. započela je saradnju sa “Tygodnik Powszechny” (Univerzalni nedeljnik). Od 1988. bila je članica PEN kluba, a od 2001. počasni član Američke akademije umjetnosti i književnosti.[1]
Rođena u Prowentu, koji je poslije postao dio grada Kórnika (Velikopoljsko vojvodstvo). Wisława Szymborska je bila druga kćerka Wincentyja Szymborskog, desničarskog političara, bivšeg potpredsjednika Republike Zakopane i upravitelja imovine grofa Władysława Zamoyskog i Anne Marie rođene Rottermund. Szymborskini roditelji su se u januaru 1923. preselili iz Zakopana u Kórnik, gdje je prof. Zamoyski poslao Szymborskog da organizira finansijske poslove svog lokalnog posjeda. Nakon grofove smrti 1924. godine, porodica Szymborski se nastanila u Torunju, a od 1929. u Krakovu, u kući u ulici Radziwiłłowska 29. Wisława Szymborska je tamo pohađala osnovnu školu, a potom od 1935. godine Gimnaziju Sestara Uršulanek.[2]
Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata nastavila je školovanje pohađajući tajne časove, a od 1943. počela je raditi kao željeznički službenik kako bi izbjegla deportaciju na rad u Rajh. Tada je prvi put napravila ilustracije za knjigu (udžbenik engleskog jezika “First steps in English” – “Prvi koraci” Jana Stanisławskog) i počela pisati kratke priče i, rijetko, pjesme. Marta 1945. objavljuje svoju prvu pjesmu "Szukam słowa" (Tražim riječ) u dnevnim novinama "Dziennik Polski". Od 1945. učestvovala je u književnom životu Krakova, do 1946. pripadala je književnoj grupi „Inaczej” (Drugačije).[3] Prema njenim memoarima, Czesław Miłosz je na nju ostavio najveći utisak. Iste godine je započela studije polonistike na Jagjelonskom univerzitetu, a zatim je prešla na sociologiju. Međutim, nije završila studije zbog teške materijalne situacije. Nakon studija radila je u redakciji dvonedjeljnika "Književni život" ("Życie Literackie").
Svoju prvu zbirku pjesama Zato živimo (Dlatego żyjemy) objavljuje 1952. godine, a potom slijede zbirke Pitanja sebi (Pytania zadawane sobie, 1954), Dozivanje Jetija (Wołanie do Yeti, 1957), So (Sol,1962), Stotinu radosti (Sto pociech, 1967) i dr.
1957. Szymborska je uspostavila kontakte sa pariskom “Kulturom” i Jerzyjem Giedroycem. U godinama 1945–1966 bila je članica Poljske ujedinjene radničke partije (PZPR).[4] Godine 1975. potpisala je protestno pismo 59, u kojem su vodeći poljski intelektualci protestirali protiv promjena ustava kojim se uvodi odredba o vodećoj ulozi Poljske ujedinjene radničke partije i vječnom savezu sa SSSR-om.
Vodila je pjesničke radionice u prvim godinama postojanja književno-umjetničkih studija Jagielonskog univerziteta.
Postala je članica odbora podrške Bronisławu Komorowskom prije prijevremenih predsjedničkih izbora 2010.[5]
U novembru 2011. Szymborska je podvrgnuta velikoj operaciji. Umrla je 1. februara 2012. dok je spavala u svom stanu u Krakovu. Sahrana pjesnikinje održana je 9. februara 2012.[6] Prema njenoj oporuci, urna sa pepelom je položena u porodičnu grobnicu na Rakovičkom groblju.[7] Sahrana je bila svjetovna.[8]
Prve pjesme objavila je u krakovskom “Dzienniku Polski” (Poljskom dnevniku), zatim u “Walki” (Borba) i “Pokoleniu” (Generacija). U to vrijeme, Wisława Szymborska je bila povezana sa sredinom koja je prihvatila socijalističku stvarnost. U godinama 1947–1948 bila je sekretarica edukativnog dvotjednika "Świetlica Krakowska" (Krakovska dnevna soba) i – između ostalog – bavila se ilustracijama knjiga. Godine 1949. izašao je prvi tom Szymborskinih pjesama pod naslovom “Wiersze” (“Pjesme”; prema drugim izvorima “Szycie sztandarów” – “Šivanje barjaka”) koje nije bilo dozvoljeno štampati. Cenzura Narodne Republike Poljske navela je da "ne ispunjava socijalističke zahtjeve". Njen književni debu bila je knjiga pjesama objavljena 1952. godine pod naslovom “Dlatego żyjemy” (“Zato živimo”). Szymborska je primljena u Savez književnika Poljske. Bila je i članica Udruženja poljskih pisaca.[9] Od 1953. do 1981. bila je član uredničkog tima nedjeljnika “Życie Literackie” (Književni život), gdje je od 1968. vodila stalnu rubriku “Lektury nieobowiązkowe” (“Neobavezno štivo”), koja je kasnije objavljena i u obliku knjige. U godinama 1981–1983 bila je članica uredničkog odbora krakovskog mjesečnika “Na Głos” (Naglas).[1] Kada je 1980-ih raspušteno krakovsko "Pismo", objavila je svoje "Neobavezno štivo" u vroclavskom mjesečniku "Odra", u kojem je, između ostalog, 1991. objavila pjesmu “Kot w pustym mieszkaniu” ("Mačka u praznom stanu"), napisanu nakon smrti njenog partnera Kornela Filipowicza.
Szymborska je bila neraskidivo povezana sa Krakovom i više puta je isticala svoju privrženost ovom gradu. Limerici također zauzimaju važno mjesto u radu Wisławe Szymborske. Takođe se smatra kreatorom i promotorom humorističkih književnih žanrova. Jedan je od najčešće prevođenih poljskih autora. Njene knjige su prevedene na 42 jezika.[10]
Tokom staljinističkog perioda, smatrana je članicom grupe mladih pisaca “Pryszczaty” (Bubuljičavi) na prijelazu iz 1940-ih u 1950-te, koji su bili entuzijastični promotori socijalističkog realizma. Smatrali su da je podrška aparatu moći u uvođenju socijalističkog sistema u poljskom društvu glavni zadatak književnosti.[11]
Godine 1953. njen potpis, zajedno s potpisima 52 druga člana krakovskog kruga Saveza poljskih pisaca, uključen je u rezoluciju o suđenju u Krakovu koja podržava smrtnu kaznu u lažnom suđenju Edwardu Chachlici, Michału Kowaliku i svešteniku Józefu Leliti.[12]
U aprilu 1948. udala se za pjesnika Adama Włodka i živjeli su u Domu književnika. Klima životne sredine je inspirativno uticala na pjesnikinjino stvaralaštvo. Od svog muža se razvela 1954. Od oktobra 1967. bila je povezana sa piscem Kornelom Filipowiczem do njegove smrti 1990. (međutim, nikada nisu bili u braku niti su živeli zajedno).
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
