From Wikipedia, the free encyclopedia
Umjetnička galerija je prostorija ili zgrada u kojem su izložena umjetnička djela. Pod pojmom umjetničko djelo ovdje podrazumijevamo djela likovne umjetnosti. U galerijama se obično izlažu slike ali i skulpture, fotografije, ilustracije, instalacije i djela primijenjene umjetnosti. Uz svoju primarnu svrhu izlaganja umjetničkih djela, u galerijama se često održavaju i kulturni događaji poput muzičkih koncerata (uglavnom se izvode djela klasične muzike) i književnih večeri.
U zapadnim kulturama od sredine 15. vijeka, galerija je bila svaki dugi, uski natkriveni prolaz duž zida, koji je prvi put korišten u smislu mjesta za umjetnost 1590-ih.[1] Dugačka galerija u elizabetanskim i jakobinskim kućama služila je mnogim svrhama, uključujući izlaganje umjetnosti. Historijski gledano, umjetnost se prikazuje kao dokaz statusa i bogatstva, a za vjersku umjetnost kao predmet rituala ili prikaz narativa. Prve galerije bile su u palatama aristokracije, ili u crkvama. Kako su umjetničke zbirke rasle, zgrade su postale posvećene umjetnosti, postajući prvi umjetnički muzeji.
Među modernim razlozima zbog kojih se umjetnost može prikazati su estetsko uživanje, obrazovanje, očuvanje historije ili u marketinške svrhe. Termin se koristi za označavanje ustanova s različitim društvenim i ekonomskim funkcijama, kako javnim tako i privatnim. Institucije koje čuvaju stalnu zbirku mogu se nazvati ili "galerija umjetnosti" ili "muzej umjetnosti". Ako je ovo drugo, prostorije u kojima je umjetnost izložena u zgradi muzeja nazivaju se galerijama. Umjetničke galerije koje ne održavaju kolekciju su ili komercijalna preduzeća za prodaju umjetničkih djela ili slični prostori kojima upravljaju umjetničke zadruge ili neprofitne organizacije. Kao dio svijeta umjetnosti, umjetničke galerije igraju važnu ulogu u održavanju mreže veza između umjetnika, kolekcionara i umjetničkih stručnjaka koji definiraju likovnu umjetnost.
Izrazi "muzej umjetnosti" i "umjetnička galerija" mogu se koristiti naizmjenično što se odražava u nazivima institucija širom svijeta, od kojih se neke nazivaju galerijama (npr. Nacionalna galerija), a neke se nazivaju muzejima ( npr. Muzej moderne umjetnosti i Nacionalni muzej zapadne umjetnosti). Međutim, ustanove koje prikazuju umjetnost u druge svrhe, ali ne služe muzejskim funkcijama, nazivaju se samo umjetničkim galerijama.
Posebna funkcija muzeja je očuvanje artefakata sa kulturnom, historijskom i estetskom vrijednošću kroz održavanje zbirke vrijednih predmeta. Umjetnički muzeji funkcionišu i kao galerije koje prikazuju djela iz muzejske zbirke ili koja su posuđena iz zbirki drugih muzeja. Muzeji mogu biti u javnom ili privatnom vlasništvu i mogu biti dostupni svima ili s ograničenjem pristupa. Iako se bave vizuelnom umjetnošću, muzeji umjetnosti se često koriste kao mjesto za druge kulturne razmjene i umjetničke aktivnosti, kao što su performansi, muzički koncerti ili čitanje poezije.
Galerije mogu biti javne a te su najčešće u muzejima koji tim putem izlažu određene zbirke iz sopstvene kolekcije ili iz kolekcija drugih muzeja, privatnih zbirki i sl. Pristup javnim galerijama je slobodan ili uz plaćanje simbolične naknade.
Privatne galerije su komercijalne prirode jer služe u svrhu prodaje umjetnina. I privatne galerije mogu izlagati djela iz zbirki u tuđem vlasništvu.
Galerije se mogu baviti primarnim tržištem novih djela živih umjetnika ili sekundarnim tržištima za djela iz prethodnih perioda u vlasništvu kolekcionara, imanja ili muzeja. Predstavljeni periodi uključuju stare majstore, modernu (1900-1950) i savremeno (1950-danas). Moderno i savremeno mogu se kombinovati u kategoriji poslijeratne umjetnosti; dok savremenost može biti ograničena na 21. vijek ili "umjetnike u nastajanju".[2]
Prostori u muzejima u kojima su izložena umjetnička djela često se također nazivaju galerije, i u njima pojedine prostorije mogu biti posvećene svaka određenoj vrsti umjetnosti; npr. "Srednjovjekovna umjetnost na tlu Bosne i Hercegovine, "Ilirska umjetnost na Balkanu" i sl.
Sa pojavom interneta, mnogi umjetnici i umjetničke galerije pokrenuli su online umjetničke galerije. Internet je omogućio popularizaciju i uvid u umjetnička djela svim ljudima na svijetu.
Izložbe umjetnosti koje djeluju slično kao sadašnje galerije za marketinšku umjetnost prvi put su se pojavile u ranom modernom periodu, otprilike od 1500. do 1800. U srednjem vijeku koji je prethodio, slikari i vajari su bili članovi cehova, tražeći mecene za proizvodnju umjetničkih djela za aristokratske pokrovitelje ili crkve. Osnivanje umjetničkih akademija u 16. vijeku predstavljalo je nastojanje slikara i vajara da svoj status od običnih zanatlija koji su radili svojim rukama podignu do statusa klasičnih umjetnosti poput poezije i muzike, koje su isključivo intelektualna zanimanja. Međutim, javna izložba umjetnosti morala je prevladati pristrasnost prema komercijalnoj djelatnosti, koja se smatrala ispod dostojanstva umjetnika u mnogim evropskim društvima.[3] Krajem 19. i početkom 20. stoljeća javljaju se i prve naznake modernih vrijednosti u pogledu umjetnosti; umjetnost kao investicija naspram čiste estetike i povećana pažnja prema živim umjetnicima kao prilika za takvo ulaganje.[4]
Komercijalne galerije u vlasništvu ili kojima upravlja trgovac umjetninama ili "galerist"[5] zauzimaju srednji sloj tržišta umjetnina, čineći većinu transakcija, iako ne i one s najvećom novčanom vrijednošću. Nekada ograničene na glavne svjetske urbane centre kao što su New York, Pariz i London, umjetničke galerije su postale globalne. Još jedan trend u globalizaciji je da, zadržavajući svoje urbane ustanove, galerije učestvuju i na sajmovima umjetnosti kao što su Art Basel i Frieze Art Fair.[6]
Umjetničke galerije su primarna veza između umjetnika i kolekcionara. Na vrhu tržišta, nekoliko elitnih aukcijskih kuća i dilera prodaje radove poznatih umjetnika; na nižim cijenama umjetnici prodaju svoje radove iz svog studija ili u neformalnim prostorima kao što su restorani. Galerije povezuju umjetnike s kupcima tako što ugošćuju izložbe i otvaranja. Umjetnička djela su na prodaju, a umjetnik i galerija dijele prihod od svake prodaje. Ovisno o stručnosti vlasnika galerije i osoblja, te određenom tržištu, prikazano umjetničko djelo može biti inovativnije ili tradicionalnije u stilu i medijima.[7]
Trajni model za savremene galerije postavio je Leo Castelli. Umjesto da bude samo posrednik za prodaju, Castelli se aktivno uključio u otkrivanje i razvoj novih umjetnika, očekujući da će ostati ekskluzivni agent za njihov rad. Međutim, fokusirao se isključivo na nova djela, ne sudjelujući u preprodaji starijih radova istih umjetnika.[8]
Sva prodaja umjetnina nakon primarnog dio je sekundarnog tržišta, u koje umjetnik i originalni trgovac nisu uključeni. Mnoge od ovih prodaja se odvijaju privatno između kolekcionara ili se djela prodaju na aukcijama. Međutim, neke galerije sudjeluju na sekundarnom tržištu ovisno o tržišnim uvjetima. Kao i na svakom tržištu, glavni uslovi su ponuda i potražnja. Budući da je umjetnost jedinstvena roba, umjetnik ima monopol na proizvodnju, koji prestaje kada umjetnik ili umre ili prestane raditi.[9]
Neka preduzeća posluju kao galerije sujete, naplaćujući umjetnicima naknadu za izlaganje svojih radova. U nedostatku procesa selekcije kako bi se osigurao kvalitet umjetničkih djela, i zbog malog poticaja za promociju prodaje, galerije sujete izbjegavaju se kao neprofesionalne.[10]
Kustosi nerijetko odlučuju da radove na osjetljivim materijalima poput papira, znači, crteže, grafike, knjige sa posebno vrijednim ilustracijama-iluminacijama (npr. Hvalov zbornik, najbogatije iluminirani bosanski rukopis) ne izlažu na stalnim postavkama kako se ne bi oštetili. Ovakva djela se čuvaju u posebnim prostorijama.
Murali obično ostaju tamo gdje su naslikani mada je znatan broj prenešen u muzeje. Neke druge umjetničke forme također ostaju locirane van galerije a u galerijama ih možemo vidjeti na fotografijama.
Slično umjetničkim galerijama postoje i parkovi ili vrtovi sa skulpturama izloženim na otvorenom prostoru i često se takve postavke mogu vidjeti na festivalima kulture i umjetnosti.
Umjetnički svijet podrazumijeva sve koji su uključeni u proizvodnju i distribuciju likovne umjetnosti.[11]:xxiv Tržište likovne umjetnosti ovisi o održavanju svoje distinkcije kao visoke kulture, iako je tokom posljednjih decenija postmodernizam erodirao granicu između visoke i popularne kulture.[6]
U slučaju historijskih djela, ili starih majstora, ova razlika se održava na osnovu porjekla djela; dokaz njegovog porijekla i historije.[12]
Za novije radove status se zasniva na reputaciji umjetnika. Reputacija uključuje oba estetska faktora; pohađane umjetničke škole, članstvo u stilskom ili historijskom pokretu, mišljenja historičara umjetnosti i kritičara; i ekonomski faktori; uključivanje u grupne i samostalne izložbe i dosadašnji uspjeh na tržištu umjetnosti. Trgovci umjetninama, kroz svoje galerije, zauzeli su centralnu ulogu u svijetu umjetnosti spajajući mnoge od ovih faktora; kao što je "otkrivanje" novih umjetnika, promovisanje njihovih udruženja u grupnim emisijama i upravljanje tržišnim vrjednovanjem.[13]
U kasnom XX stoljeću staromodni suhoparni izgled umjetničkih galerija postepeno se mijenjao u arhitektonski smjele moderne hramove umjetnosti. Primjeri su: Muzej Guggenheim (u New Yorku, SAD i Bilbau, Španija) te San Francisco Museum of Modern Art (Muzej moderne umjetnosti). Neki kritičari su stanovišta da galerije ove vrste ne služe uvijek svojoj svrsi, odnosno da njihova dramatična unutrašnjost odvlači pažnju od izloženih predmeta.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
