Svjetska baština

UNESCO-ov spisak Svjetske baštine sastoji se od Svjetske kulturne baštine i Svjetske prirodne baštine. Popis sadrži ukupno 1154 spomenika u 159 država. Od toga su 897 spomenici kulture, a 218 su spomenici prirode, dok su još 39 spomenika istovremeno obuhvaćeni u obje liste.^[2]

Podorganizacija UNESCO-aa, Svjetski komitet za baštinu, potpomaže zaštitu i/ili restauriranje objekata sa liste pružanjem stručne i materijalne pomoći. Osim toga, ovaj komitet vodi još i listu "Svjetske dokumentacijske baštine", koja se sastoji od određenih knjiga, rukopisa, partitura, unikata, te slikovnih, zvučnih i filmskih dokumenata.

Do kraja 2004. godine mjesta svjetske baštine birana su na temelju šest kulturnih (i, ii, iii, iv, v, vi) i četiri prirodna (i, ii, iii, iv) kriterija. Nakon toga usvojene su revidirane Operativne smjernice za provođenje Konvencije o svjetskoj baštini po kojima postoji samo jedan set od deset kriterija.^[3]

Ovi kriteriji objašnjeni su u Operativnim smjernicama za provedbu Konvencije o svjetskoj baštini koja je, osim teksta Konvencije, glavni radni alat na svjetskoj baštini. Odbor redovito revidira kriterije kako bi odražavali evoluciju samog koncepta svjetske baštine. Da bi bila uvrštena na Popis svjetske baštine, mjesta moraju biti izuzetne univerzalne vrijednosti i ispunjavati barem jedan od deset kriterija odabira.

(i) predstavljati remek-djelo ljudskog stvaralačkog genija
(ii) pokazati važnu razmjenu ljudskih vrijednosti, tokom vremenskog perioda ili unutar kulturnog područja svijeta, o razvoju arhitekture ili tehnologije, monumentalne umjetnosti, urbanizma ili pejzažnog dizajna
(iii) dati jedinstveno ili barem posebno svjedočanstvo o kulturnoj tradiciji ili civilizaciji koja postoji ili je nestala
(iv) biti izvanredan primjer vrste građevine, arhitektonske ili tehnološke cjeline ili krajolika koji ilustrira značajne faze u ljudskoj historiji
(v) biti izvanredan primjer tradicionalnog ljudskog naselja, korištenja zemljišta ili korištenja mora koje je reprezentativno za kulturu (ili kulture), ili ljudske interakcije s okolišem, posebno kada je postalo ranjivo pod utjecajem nepovratnih promjena
(vi) biti direktno ili opipljivo povezan s događajima ili živim tradicijama, s idejama ili s vjerovanjima, s umjetničkim i književnim djelima izvanrednog univerzalnog značaja. (Odbor smatra da bi se ovaj kriterij po mogućnosti trebao koristiti zajedno s drugim kriterijima)
(vii) sadržavati vrhunske prirodne pojave ili područja iznimne prirodne ljepote i estetske važnosti
(viii) biti izvanredni primjeri koji predstavljaju glavne faze zemaljske historije, uključujući zapise o životu, značajne tekuće geološke

procese u razvoju reljefa ili značajne geomorfne ili fiziografske značajke

(ix) biti izvanredni primjeri koji predstavljaju značajne tekuće ekološke i biološke procese u evoluciji i razvoju kopnenih, slatkovodnih, obalnih i morskih ekosistema i zajednica biljaka i životinja
(x) sadržavati najvažnija i najznačajnija prirodna staništa za in-situ očuvanje biološke raznolikosti, uključujući ona koja sadrže ugrožene vrste od izuzetne univerzalne vrijednosti sa stajališta znanosti ili očuvanja^[3]

Zaštita, upravljanje, autentičnost i integritet imovine također su važna pitanja. Od 1992. značajne interakcije između ljudi i prirodnog okoliša prepoznate su kao kulturni krajolici.