Ratovi dviju ruža

Ratovi dviju ruža, vođeni između 1455. i 1485. godine, bili su isprekidani niz građanskih ratova koji se vodio oko engleskog prijestolja, između sljedbenika kuće Lancaster i sljedbenika kuće York. Obje kuće bile su ogranak kraljevske kuće Plantagenet, vukući svoje porijeklo od engleskog kralja Edvarda III.

U Ratovima dviju ruža učestvovalo je zemljoposjedničko plemstvo i vojska njihovih vazala. Biti sljedbenik jedne od zavađenih kuća uglavnom je ovisilo o bračnim ili rodbinskim vezama između porodica, obećanim feudalnim titulama i dodjelama zemljoposjeda. Tako je vođa kuće Lancaster jedno vrijeme nosio titulu grofa od Richmonda, a vođa kuće York titulu grofa od Cambridgea. Kuća Lancaster većinu je saveznika našla na sjeveru i zapadu zemlje, dok je Yorku potpora stizala uglavnom s juga i istoka.

Naziv Ratovi dviju ruža nije bio korišten u to vrijeme, već je nastao naknadno budući da su se suprostavljene strane u ratu predstavljale ružama crvene i bijele boje. Crvena ruža je bila simbol kuće Lancaster, a bijela ruža je bila simbol kuće York. Naziv je ušao u opštu upotrebu tokom 16. vijeka, na temelju scene iz Shakespeareove drame "Henrik VI", gdje suprotstavljene strane u drami odaberu različito obojene ruže. Iako su se ruže povremeno koristile kao simboli tokom rata, ipak se većina sudionika služila grbovima svojih feudalaca.

Uzroci sukoba nalazili su se u suparništvu između dva ogranka dinastije Plantagenet - dvije dinastičke kuće po imenu Lancaster i York. Suparništvo je počelo padom engleskog kralja Rikarda II, kojeg je s vlasti 1399. godine srušio njegov rođak, Henry Bolingbroke, vojvoda od Lancastera. Ovaj je bio unuk Edvarda III po njegovom trećem sinu, Ivanu od Genta. Krunu Edvarda III prema primogenituri trebali su naslijediti potomci Edvardovog drugog sina, Lionela, vojvoda od Clarencea. Sljedbenici kuće York smatrali su da, po toj osnovi, kući York pripada jače pravo na englesko prijestolje. Stoga je pravo Henryja Bolingbrokea na englesko prijestolje, prema mišljenju sljedbenika kuće York, stajalo na vrlo slabim temeljima. Vladavinu Lancastera sljedbenici Yorka su trpili sve dok na vlast nije došao izrazito nepopularani i duševno bolesni kralj Henrik VI. Međutim, unutar tog razdoblja bilo je tek nekoliko ustanaka koji su suzbijeni, a u kojima su Yorkisti isticali svoje pravo na krunu.

Kada je 1413. umro kralj Henrik IV, naslijedio ga je njegov sin Henrik V. Henrik V je bio iskusan vojnik, koji je postigao velike vojne uspjehe protiv Francuske u Stogodišnjem ratu. Ovi uspjesi su ga učinili vrlo popularnim vladarem, što mu je omogućilo da ojača položaj Lancastera u odnosu na kuću York.

Henrik V vladao je kratko, a 1422. naslijedio ga je duševno bolesni i nesposobni sin Henrik VI. Henrika su ubrzo okružili nepopularni regenti i savjetnici. Najpoznatiji među njima su bili Edmund Beaufort, drugi vojvoda Somerseta i William de la Pole, prvi vojvoda od Suffolka, koji je bio okrivljen za loše vođenje vojnih operacija protiv Francuske u Stogodišnjem ratu.

Tokom vladavine Henrika VI svi raniji teritorijalni dobici i vojne pobjede Engleske u Francuskoj, postignute za vrijeme Henrika V, bile su anulirane i izgubljene. Henrika VI se doživljavalo kao slabog i neučinkovitog kralja. Povrh toga, on je patio od povremenih nastupa duševne bolesti koju je vjerovatno naslijedio od svoga djeda Karla VI, kralja Francuske. Kako su pripadnici kuće York smatrali da je Henrik VI nesposoban za vladavinu, počeli su postavljati pitanje njegova legitimiteta kao kralja i isticati svoje pravo na krunu na osnovu porijekla od Lionela od Clarencea, drugog sina kralja Edvarda III.

Neslaganja na dvoru odražavala su se u cijelom kraljevstvu, gdje je jačao partikularizam plemstva, a plemićke porodice ulazile su u sukobe zbog privatnih zavada. Pri tom su određene porodice jačale i pokazivale sve manje poštovanja prema dvoru i vlasti kralja. To doba je upamćeno po čestim ličnim ratovima vođenim među porodicama, što je stvorilo anarhičnu situaciju u zemlji i konačno pobunu protiv Henrika VI. U ove sukobe su bili uključeni i vojnici poražene engleske vojske u Francuskoj.

Rastuće društveno nezadovoljstvo, otimanje hrane stanovništvu od strane plemića s privatnim vojskama, te korupcija na dvoru Henrika VI stvorili su pogodnu klimu za izbijanje građanskog rata.

Tokom 1453. Henrik VI je trpio prvi od nekoliko nastupa duševne bolesti, pa su zbog novonastale situacije imenovani članovi Regentskog vijeća, na čelu sa moćnim i popularnim Rikardom Plantagenetom, vojvodom od Yorka kao lordom protektorom. Rikard je uskoro politički i fizički pasivizirao Lancastere na dvoru. Nakon što se Henrik VI 1455. oporavio, Rikard je istjeran sa dvora na nagovor Henrikove žene, kraljice Margarete.

Oružani sukobi

Kako je Henrik VI bio neučinkovit i slab vođa, njegova moćna, energična i agresivna kraljica Margareta postala je faktički vođa lancasterskog klana. Margareta je izgradila savez protiv Rikarda, vojvode od Yorka, koji je bio prisiljen vojno mu se suprostaviti, što je dovelo 1455. do prve bitke u ratu dviju ruža - Prve bitke kod St Albansa, koja je označila početak glavnog razdoblja oružanog sukoba u Ratovima dviju ruža između 1455. i 1489.

Rikard, vojvoda od Yorka, vodio je male vojne snage prema Londonu i sa Margaretinim snagama susreo se kod St Albansa, sjeverno od Londona, 22. maja 1455. godine, gdje se odigrala relativno mala bitka, ali značajna kao prvi otvoreni sukob građanskog rata. Cilj Rikarda je bio "ukloniti loše Henrikove savjetnike". Rezultat bitke je bio lancasterski poraz, pri kojem je nekoliko istaknutih lancasterskih vođa poginulo, a kuća York i njihovi saveznici vratili su svoj uticaj. Neko vrijeme se činilo da su obje sukobljene strane šokirane bitkom koja se odigrala i činili su sve da bi se neutralisale nastale političke razlike.

U trenucima kada je Henrik VI trpio drugi nastup svoje duševne bolesti, Yorkisti su ponovo imenovali lorda protektora, a Margareta je bila gurnuta u stranu. Nakon prve bitke kod St Albansa, kompromis između sukobljenih strana imao je određeni uspjeh, a Yorkisti su do Henrikovog oporavka imali dominantnu ulogu u regentskom vijeću.

Međutim, problemi koji su uzrokovali sukob uskoro su se ponovno pojavili, a posebno se isticalo narazjašnjeno pitanje o nasljedniku Henrika VI. Margareta je odbijala prihvatiti bilo koje rješenje koje bi njenom sinu oduzelo pravo na tron. Samo vojna premoć kuće York održavala je status quo na dvoru. Ekonomske poteškoće i loša pozicija na vanjskopolitičkom planu na kraju su učinili svoje. Kralj i kraljica, da bi zaštitili svoju poziciju, prvi put su u engleskoj historiji uveli novačenje u vojsku. U međuvremenu, yorkistu Rikardu Nevilleu, grofu od Warwicka (kasnije nazvanom Kingmaker), rasla je popularnost u Londonu, naročito kod brzo rastućeg trgovačkog staleža.

Neprijateljstva su se nastavila 23. septembra 1459. godine, u bici kod Blore Heatha u Staffordshireu, kada velika lancasterska vojska nije uspjela spriječiti yorkiste predvođene lordom Salisburyem da se spoje sa drugim snagama Yorka u dvorcu Ludlow (Ladlou).

Dvadesetak dana poslije odigrala se slijedeća bitka - bitka kod Ludford Bridgea, u kojoj su snage Lancastera odnijele pobjedu. Rikard, vojvoda od Yorka, te lord Salisbury i grof od Warwicka su nakon bitke morali pobjeći prema Calaisu. Kuća Lancaster je tada potpuno preuzela sveukupnu kontrolu, a Yorkisti su između 1459. i 1460. počeli seriju napada iz pravca Calaisa na englesku obalu izazivajući pri tome haos i nered.

1460. Rikard, Salisbury i Warwick izvršili su invaziju Engleske, i brzo našli saveznike u Kentu i Londonu, gdje su i ranije uživali široku podršku. U namjerama ih je podržao i papinski izaslanik, te su tako ohrabreni i vojno ojačani marširali na sjever. Henrik VI je vodio vojsku na jugu, dok je Margareta sa sinom Edvardom ostala na sjeveru. Bitka kod Northamptona se odigrala 10. jula 1460. i pretrpljeni poraz bio je katastrofalan za kuću Lancaster. Vojska Yorkista, predvođena grofom od Warwicka, zbog izdaje u lancasterskim redovima teško je porazila vojsku Lancastera, pri čemu je zarobljen kralj Henrik VI i odveden kao zatvorenik u Tower of London.

Zakon o saglasnosti

Ohrabreni ovim velikim vojnim uspjehom, Yorkisti su sada otvoreno istakli svoje pravo na prijestolje. Vojska Yorkista ušla je u London na čelu sa Rikardom od Yorka, u ceremoniji koja je priličila vladaru. Parlament se okupio i Rikard od Yorka je istakao svoje pravo na prijestolje. Međutim, njegovi najveći saveznici, lordovi Warwick i Salisbury, nisu se slagali sa njegovim zahtjevom parlamentu. Oni u ovom trenutku nisu imali namjeru potpuno ukloniti Henrika, već ukloniti samo njegove uticajne savjetnike iz klana Lancaster.

Slijedeći dan Rikard od Yorka je ponovio svoj zahtjev, dokazajući svoje porijeklo od Edvarda III. Parlament je pristao uzeti u razmatranje njegov zahtjev, ali je ipak izglasao da Henrik VI treba ostati na tronu. Kompromis je postignut u septembru 1460. donošenjem Zakona o saglasnosti (Act of Accord), koji je propisao da će nakon Henrikove smrti krunu naslijediti Rikard od Yorka. Ovime je pravo nasljedstva oduzeto Henrikovom sinu Edvardu. Rikard od Yorka je prihvatio ovaj kompromis. On mu je dao mnogo onoga što je i sam tražio, a posebno je bilo važno to što je za Henrikovog života dobio položaj zaštitnika kraljevstva (Protector of the Realm), što mu je davalo moć upravljanja u Henrikovo ime. Kraljica Margareta je zajedno sa sinom Edvardom bila protjerana iz Londona. Zakon o saglasnosti je bio neprihvatljiv za sljedbenike Lancastera, koji su se okupili oko kraljice, te na sjeveru Engleske stvarali veliku vojsku.

Rikard od Yorka zajedno sa lordom Salisburyjem napustio je London 1460. godine, kako bi utvrdio svoje položaje prema lancasterskim snagama na sjeveru, koncentrirajući se blizu grada Yorka. Rikard od Yorka je predvodio odbrambene položaje pored dvorca Sandal, u blizini Wakefielda, na Božić 1460. Iako je lancasterska vojska, predvođena Margaretom, brojem dvostruko nadmašivala Rikardove snage, on je ipak 30. decembra 1460. zapovijedio napuštanje dvorca i napad svim snagama. Margaretina vojska je nanijela veliki poraz Rikardovoj. Rikard od Yorka, Salisbury i Rikardov 17-godišnji sin poginuli su u bici. Margareta je zapovijedila da se glave sve trojice istaknu na ulazu u York.

Zakon o saglasnosti i događaji kod Wakefielda su Rikardovoga najstarijeg sina Edvarda, grofa od Marcha, učinila vojvodom od Yorka i vjerovatnim prijestolonasljednikom. Salisburya je naslijedio grof od Warwicka na mjestu najvećeg zemljoposjednika u Engleskoj.

Margareta je nakon tih događaja otputovala u Škotsku pregovarati o mogućoj škotskoj pomoći. Kraljica Marija je pristala vojno pomoći Margareti, pod uslovom određenih teritorijalnih koncesija i pod uslovom da se njena kćer uda za Margaretinog sina Edvarda. Margareta je pristala na te uslove.

Edvard od Yorka je u međuvremenu stigao sa svojom vojskom iz Velsa i porazio vojsku Lancastera u bici kod Mortimer’s Crossa, u Herefordshireu. Margareta se sa svojom vojskom kretala prema jugu uz put pljačkajući i pustošeći zemlju. U Londonu grof od Warwicka nije uspio prikupiti vojsku za sukob sa Margaretom, te joj se bez Edvarda nije mogao suprotstaviti u drugoj bici kod St Albansa. Margareta je u toj bici izvojevala glatku i presudnu pobjedu nad snagama Yorka. Yorkisti su pobjegli i napustili London, te iza sebe ostavili čak i zatvorenog kralja Henrika VI.

Kako su snage Lancastera napredovale prema jugu, u Londonu je rastao strah od osvete, a glasine da će grad biti opljačkan su se širile. Stanovništvo Londona zatvorilo je gradske ulaze i odbilo Margaretinoj vojsci dostaviti hranu, pa je uslijedila pljačka okolnih krajeva, Hertfordshirea i Middlesexa.

U međuvremenu Edvard od Yorka je napredovao prema Londonu sa zapada, gdje je udružio snage s poraženim grofom od Warwicka, što je koincidiralo sa Margaretinim povlačenjem prema Dunstableu. To je omogućilo Edvardu od Yorka i grofu od Warwicka da uđu s vojskom u London, gdje su bili oduševljeno dočekani i opremljeni.

Nakon smrti oca Rikarda i mlađeg brata u bici kod Wakefielda, te nakon ulaska u London, Edvardovi apetiti su se povećali i on je za sebe počeo zahtijevati englesku krunu ne prihvaćajući ikakve uslove. Edvard je sada trebao neki autoritet koji će potvrditi njegove aspiracije, pa je londonski biskup tražio od stanovnika Londona mišljenje o tome, na što su navodno stanovnici Londona odgovorili aklamacijom i povicima "Kralj Edvard!". To je ubrzo potvrdio i Parlament, pa je Edvard bio neslužbeno okrunjen u žurno pripremljenoj ceremoniji u Westminsterskoj opatiji. Osnovni argument Parlamenta za prihvaćanje Edvarda za kralja je bilo to što se Margareta pobunila protiv zakonitog nasljednika krune, tada Rikarda od Yorka, pa je stoga bio prekršen Zakon o saglasnosti. Situacija na terenu je nalagala Edvardu da će svoju krunidbu morati potvrditi na bojnom polju.

Edvard i grof od Warwicka su krenuli na sjever, predvodeći vojsku i kod Towtona se susreli sa jednako velikom lancasterskom vojskom sa kraljicom Margaretom na čelu. Bitka kod Towtona bila je do tada najveća bitka Ratova dviju ruža. Procjenjuje se da je u bici učestvovalo između 40,000 i 80,000 ljudi, te da je u jednom danu, koliko je bitka trajala, poginulo preko 20,000 ljudi. U bici kod Towtona pobjedu su jedva izvojevali Edvard i njegova vojska. Vojska Lancastera bila je desetkovana, a većina njihovih vojskovođa je poginula. Henrik VI i njegova žena Margareta, koji su za vrijeme bitke bili u Yorku, sakrili su se na sjever. Većina lancasterskih plemića zaklela se na vjernost Edvardu IV. Nakon bitke Edvard je krenuo prema Yorku, gdje su još uvijek bile istaknute odsječene glave njegovog oca i mlađeg brata, koje je on zamijenio glavama omrznutih lancasterskih vođa.

Bijeg Henrika VI

Henrik i Margareta pobjegli su prema Škotskoj, gdje su ih primili na dvoru Jakova III, odakle su neuspješno pokušali napad na Carlislea kasnije iste godine.

Službena krunidba Edvarda IV održana je u junu 1461. Edvard IV je nakon toga vladao u relativnom miru slijedećih desetak godina.

Godine 1464. došlo je prvih ustanaka poraženih lancasterskih plemića. Da bi ih suzbio, Edvard IV je morao angažirati dosta vojske. Najjači sukobi odigrali su se u bitkama kod Hedgeley Moora 25. aprila i kod Hexhama 15. maja, u kojima su Edvardove snage izvojevale pobjede. Oba neuspješna ustanka bila su pod vodstvom Johna Nevillea (Džon Nevil), prvog markiza od Montagua, brata velikog Edvardovog saveznika, grofa od Warwicka. Godine 1465. na sjeveru, Edvard je uspio zarobiti svog prethodnika, Henrika VI. Zatvorio ga je u Tower i postupao sa njim prilično blago.

Razdoblje od 1467. do 1470. je bilo označeno zahlađenjem odnosa i političkim sukobom između Edvarda IV i njegovog mentora, dotadašnjeg velikog saveznika, moćnog Richarda Nevillea (Ričard Nevil), grofa od Warwicka. Postojalo je nekoliko uzroka ovoga sukob, a jedan je bio taj što se Edvard 1464. potajno i protivno grofovim savjetima da oženi pripadnicu francuske kraljevske porodice kako bi sklopio savezništvo sa Francuskom, oženio sa udovicom Elizabeth Woodville. Ovaj brak je Woodville učinio uticajnijim i poštovanijim od Warwica. Drugi faktori za ovaj sukob bili su Edvardovo poticanje savezništva sa Burgundijom a ne sa Francuskom, te nevoljkost Edvarda da omogući kćerima grofa od Warwicka udaju za Edvardovu braću Georgija i Rikarda. Nadalje, Edvardova opća popularnost je u to doba već polako iščezavala zbog uvođenja viših poreza i nabujale korupcije.

Godine 1469. grof od Warwicka urotio se protiv Edvarda. Dobrog saveznika u tome našao je u Edvardovom ljubomornom bratu Georgiju. Oni su okupili vojsku pobunjenika, te porazili Edvarda u bici kod Edgecote Moora. Ovom prilikom je Edvard zarobljen i zatvoren u dvorcu Middleham u Yorkshireu. Grof od Warwicka je, prethodno ga zarobivši, zapovijedio pogubljenje kraljičina oca, Richarda Woodvilla, prvog grofa Riversa. Nakon toga prisilio je Edvarda da sazove parlament u Yorku, na kojem će Edvard biti proglašen nezakonitim kraljem, a krunu bi preuzeo Edvardov brat Georgije, vojvoda od Clarencea. Edvard IV je u međuvremenu uspio pozvati na lojalnost svoga brata Rikarda, vojvodu od Gloucestera, te veliku većinu plemića. Rikard je okupio značajnu vojsku, porazio grofa od Warwicka u bici kod Losecote Fielda 12. marta 1470. i na čelu vojske oslobodio Edvarda iz zatvoreništva.

Grof od Warwicka i Edvardov brat Georgije, vojvoda od Clarencea, su proglašeni izdajnicima i bili prisiljeni pobjeći u Francusku. U međuvremenu je, 1470. godine, bivša kraljica Margareta vršila pritisak na francuskog kralja Luja XI da joj pomogne izvršiti invaziju na Englesku i vratiti svog supruga na tron.

Luj XI je predložio savez između, do tada najvećih neprijatelja, grofa od Warwicka i Margarete, čemu su se u početku opirali, ali na kraju oboje pristali. Margareta se nadala staviti vlastitog sina Edvarda na prijestolje, a grof se nadao vladati služeći se Henrikom VI kao marionetom. Čak je i dogovoren brak između mladog Edvarda i grofove kćeri. Rezultat dogovora bilo je uključivanje Francuske u sukob i invazija Engleske u jesen 1470.

Edvard IV nije bio vojno spreman za tako veliku invaziju, te je bio prisiljen pobjeći nakon što su ga izdali ključni saveznici i podržali grofa od Warwicka. Edvard IV i njegov brat Rikard pobjegli su u Holandiju, a nakon toga u Burgundiju. Plan kraljice Margarete i grofa od Warwicka bio je pred ostvarenjem. Henrik VI je kao osloboditelj prošao ulicama Londona i u septembru 1470. ponovno vraćen na prijestolje. Edvard IV i Rikard proglašeni su izdajnicima.

Uspjeh grofa od Warwicka je bio kratkotrajan. Precijenivši svoje mogućnosti, predložio je francuskom kralju Luju XI zajednički napad na Burgundiju, u kojoj je bio Edvard IV. Međutim, Karlo Burgundski, koji je bio Edvardov domaćin u Burgundiji, iskrcao se sa Edvardom u Englesku, te u bici kod Barneta 14. aprila 1471. porazio grofa od Warwicka, a preostale je lancasterske snage porazio i potpuno raspršio u bici kod Tewkesburyja 4. maja 1471. U ovoj drugoj je je poginuo i Henrikov sin Edvard, lancasterski prijestolonasljednik. Edvard IV je naredio pogubljenje Henrika VI 21. maja 1471.

Povratak na vlast Edvarda IV 1471. godine bio je kraj jedne faze građanskog rata. Mir je bio obnovljen, te je stvorena određena stabilnost. Kad je on naglo umro 1483. godine, politički i dinastički sukobi i metež ponovno su se razbuktali.

U trenutku Edvardove smrti, njegov sin i nasljednik, Edvard V je bio star samo 12 godina, pa je došlo do sukoba oko toga tko će upravljati zemljom kao regent mladog kralja. S jedne strane svoje pravo su naglašavali Woodvilli, porodica kraljice majke Elizabeth, a sa druge strane brat Rikard, brat Edvarda IV, koji je tvrdio da mu je pravo lorda protektora na samrti namijenio Edvard IV.

Uz pomoć Williama Hastingsa (Vilijem) i Henrya Stafforda (Henri Staford), vojvode od Buckinghama, Rikard je oteo Woodvilleima kralja Edvarda V, te ga zatvorio u Tower of Londonu, gdje mu se nešto kasnije pridružio i mlađi brat, 9-godišnji Rikard. Uz pomoć Henryja Stafforda, vojvode od Buckinghama (koji je imao lični i porodični sukob sa Elizabethom Woodville), Rikard III je pred Parlamentom pokrenuo postupak kojim je želio dokazati da njegov bratić nema legitimitet potreban za naslijeđivanje engleske krune. 25. juna 1483. godine Parlament je proglasio sinove i kćeri Edvarda IV vanbračnom djecom. Kao razlog naveden je Edvardov navodni brak sa Eleanor Butler u trenutku vjenčanja sa Elizabeth Woodville, pa je tako brak sa Elizabeth bio nevaljan i djeca rođena u tom braku nezakonita. Kako su ostala Rikardova braća umrla prije Edvarda IV, Rikard je bio jedini zakoniti nasljednik krune. Zatvoreni kralj Edvard V i njegov brat Rikard (poznati kao Prinčevi iz kule) nisu viđeni nakon Rikardove krunidbe. Najvjerovatnije su ubijeni, za što se bez dokaza optuživalo Rikarda i vojvodu od Buckinghama. Njihov nestanak je ostao jedna od najvećih enigmi u engleskoj hisoriji.

Rikarda III su smatrali jednim od najboljih vojnih zapovjednika na strani Yorka, pa su ga zbog toga lakše prihvatili, nadajući se da će zbog svoje sposobnosti i energičnosti moći održati kuću York na vlasti, za razliku od 12-ogodišnjeg Edvarda V i regentskog vijeća koje bi vladalo umjesto njega.

Lancasterci su, s druge strane, sve svoje nade polagali na Henrika Tudora, čiji je otac Edmund Tudor bio nezakoniti polubrat Henrika VI, a poticao je iz velške porodice Tudor iz Penmynydda. Edmund Tudor bio je u braku sa Margaret Beaufort, nasljednicom bočne linije klana Lancaster koja vuče porijeklo od Ivana od Genta.

Henrik Tudor, novi vođa kuće Lancaster, obratio se za pomoć Franji II, vojvodi od Bretanja|Bretanje, kako bi ugrozio Rikarda III. Franjo II mu je pomogao u prvom, neuspješnom pokušaju invazije na Englesku. U tome trenutku Henrik Tudor se obratio za pomoć Francuskoj, kako bi opskrbio svoje snage dodatnom vojskom i opremom za novi pokušaj invazije na Englesku u augustu 1485.

Henrik Tudor se iskrcao sa vojskom od 5,000 vojnika na englesko tlo 1485. Pojačan snagama odanim klanu Lancaster u samoj Engleskoj, 22. augusta 1485. u bici kod Boswortha teško je porazio i ubio na bojnom polju Rikarda III, kojeg su u ključnom trenutku izdali najvjerniji saveznici. Ovom bitkom poražena je kuća York.

Henrik Tudor, koji je posjedovao vrlo slabo pravo na engleski tron, silom vojne pobjede se proglasio kraljem Engleske pod imenom Henrik VII. Pokušao je ojačati svoj položaj oženivši 1486. Elizabetu od Yorka, kćerku Edvarda IV. Ovim potezom je pridobio na svoju stranu mnoge pripadnike klana York ili je barem otupio oštricu njihove borbenosti. Time je simbolično ponovno sjedinio dvije suparničke kraljevske kuće, stapajući Lancastersku ružu crvene boje i bijelu boju ruže Yorka u novu Tudorsku ružu crvene i bijele boje.

Mnogi historičari smatraju dolazak na vlast Henrika VII krajem Ratova dviju ruža, dok ostali dokazuju da su Ratovi dviju Ruža konačno završeni tek sa bitkom kod Stokea 1487. godine. U ovoj bici Henrik VII je porazio Lamberta Simnela, samozvanog pretendenta na englesko prijestolje koji je svoj zahtjev, zbog fizičke sličnosti, potkrijepljivao tvrdnjom da je on unuk grofa od Warwicka, pa u tom trenutku bio jedini kandidat kuće York za prijestolje. Plan pretendenta je bio raskrinkan od samog početka, jer je mladi grof bio živ i u Henrikovom zatvorenitvu. Nakon što je poražen, Simnela je Henrik VII pomilovao i poslao da radi u dvorskoj kuhinji. Još jedna manja pobuna imala je za zadatak ugroziti položaj Henrika VII. Potakao ju je Perkin Warbeck, koji se 1491. predstavljao kao Rikard, mlađi sina Edvarda V. Njega je 1499. godine Henrik zarobio i pogubio.

Henrik VII je tokom svoje vladavine oštro suzbijao sve partikularističke težnje visokog plemstva, te je nastojao, vrlo uspješno, smanjiti opskrbe i naoružavanja privatnih plemićkih vojski vazala koje su u velikoj mjeri i stvarale sukobe tokom Ratova dviju ruža. Uveo je čvrst sistem riješavanja međusobnih plemićkih sukoba autoritetom vladara i njegovih odluka.

Kraj Ratova dviju ruža doveo je do konačnog i nepovratnog pada dinastije Plantagenet sa historijske scene, te do inauguracije nove dinastije Tudor koja će dinastički obilježiti naredni period engleske historije. Rat je imao katastrofalne posljedice za tada već opadajući uticaj Engleske u Francuskoj, jer su teritorijalni gubici doveli do toga da je u engleskoj vlasti ostao još samo grad Calais sa okolicom, isključivo zahvaljujući činjenici što su u njemu prebivali većinom Englezi.

Surovost i brojna stradanja u Ratovima dviju ruža ostavila su teške i traumatske posljedice u engleskom društvu. To je omogućilo Henriku VII da, djelujući mirotvorno, uguši nove pojave pobune i donese toliko željeni mir Engleskoj. Posljedice rata manje su se odrazile na stalež trgovaca i druge staleže koji su živjeli od svoga rada, budući da su se bitke odvijale uglavnom u manje naseljenim dijelovima zemlje.

Doba Ratova dviju ruža, čiji su rezultat bile velike žrtve među plemstvom, bilo je doba velikih društvenih promjena u feudalnoj Engleskoj. Ovo razdoblje je oslabilo uticaj Engleske na kontinentalni dio Evrope, slabilo je snagu i uticaj plemstva, te ojačalo druge društvene staleže. Također je nagovijestilo kraj srednjovjekovnog razdoblja u Engleskoj, te početak Novog vijeka i renesanse.

Logo Commonsa

Category:Wars of the Roses na Wikimedia Commonsu.