Kultura Bošnjaka

Kultura Bošnjaka predstavlja čitav niz osobenosti i posebnosti, razvijanih tokom historije ovog naroda, kojima se Bošnjaci razlikuju i prepoznaju među ostalim narodima. Prije svega osobenost leži u činjenicama da su Bošnjaci autohtoni evropski narod koji pri tome u velikoj mjeri njeguju islamsku tradiciju što je specifično, u pozitivnom smislu, u šarolikoj ali ipak prilično jednoobraznoj kulturološkoj sceni Evrope.

Tokom burne historije, Bošnjaci su stoljećima prije dolaska islama na prostore koje su naseljavali, njegovali svoju posebnost koja je u velikoj mjeri određena geografskim položajem Bosne i otežanim prodorom različitih uticaja tokom Srednjeg vijeka. Kao rezultat toga, Bošnjaci su prije svega zadržali religijsku autonomnost u vidu autohtone Crkve bosanske te se nisu, iako je na njih vršen pritisak i pokretane vojne, priklonili niti jednoj od kršćanskih denominacija, bilo istočnoj ili zapadnoj.

Osim toga, teritorija koju su naseljavali Bošnjaci dugo vremena je bila na granici različitih carstava ili kao nezavisna teritorija i svojevrsna tampon zona, odnosno vojna krajina ili kao neka vrsta vazalne države što je u značajnoj mjeri uticalo i na oblikovanje karaktera Bošnjaka, između ostalog i na njihovu značajnu ratobornost i neustrašivost što su u to doba velike sile koristile formirajući od Bošnjaka elitne odrede svojih vojski, dajući im pri ratnim sukobima značajnu ulogu.

Bošnjaci govore bosanskim jezikom. Oni su izvorni govornici nekoliko dijalekata štokavskoga narječja, uglavnom: novoštokavskoga ikavskog (tzv. bosanko-dalmatinski) i šćakavsko ijekavskoga (tzv. istočno-bosanski dijalekt), kojim govore Bošnjaci i Hrvati, novoštokavskoga ijekavskoga (tzv. istočnohercegovačko-krajiški), kojeg dijele sa Srbima, Crnogorcima i Hrvatima, te nenovoštokavskog ijekavskog (tzv. zetsko-južnosandžački dijalekt) kojime govore Bošnjaci, Crnogorci i Srbi. Udio Bošnjaka u ostalim govorima (npr. novoštokavskom ekavskom (tzv. šumadijsko-vojvođanski dijalekt) i nenovoštokavskom ekavskom (tzv. kosovsko-resavski dijalekt)) je zanemariv. Zbog procesa jezične asimilacije, akulturacije i migracija kao posljedica posljednjega rata nemoguće je odrediti tačan broj i raspored govornika pojedinoga dijalekta. Postanak i historijski razvitak standardnoga jezika neke zajednice, u ovom slučaju nacionalne zajednice Bošnjaka, uvelike ovise o samodefiniciji te zajednice, ili o profilu i vidu narodnosne kristalizacije. U slučaju bošnjačke nacije nekoliko činitelja je odigralo važnu ulogu: jezični temelj te zajednice je zapadnoštokavski idiom kakav se profilirao tokom 3 vijeka uoči Osmanskoga osvojenja uticaj islamsko-orijentalne kulture, te leksičkih osobina turskog jezika, snažno su obilježili bosanski jezik - na različite načine u različitim vremenima relativna zakašnjelost nacionalne emancipacije Bošnjaka u odnosu na srpsku i hrvatsku imala je za posljedicu da se bosanski jezik, kao standardni jezik, ili propisani jezički sistem, sporo odvajao od "srpsko-hrvatske" jezične matrice, kakva je nametana u 20. vijeku budući da je vjerski faktor bio glavnim samodefinirajućim elementom u odnosu spram susjednih Hrvata, Srba i Crnogoraca, jezik je, uz etničko-kulturne tradicije, silom historijskih zakonitosti ostao tek sekundarnim razlikovnim faktorom. Istina, to se može reći i za Srbe i Hrvate iz BiH, jer iako su, posebno Hrvati, učestvovali u standardizaciji nacionalnoga jezika (niz rječnika i filoloških djela poteklih iz provincije Bosne Srebrene)- činjenica je da su nacionalni jezici Hrvata i Srba oblikovani u Hrvatskoj i Srbiji, a ne u Bosni i Hercegovini. U situaciji vjersko-narodnosne polarizacije i isprepletenosti, šanse Bošnjaka (koji još nisu riješili ni pitanje vlastitoga identiteta, niti imena toga identiteta), bile su minimalne, a manevarski prostor skučen no, za razliku od Hrvata i Srba, Bošnjaci su imali i jednu dosta značajnu prednost: jezičnodijalekatsku uravnoteženost. Promatra li se jezičnodijalekatska situacija Srba, a pogotovo snažne regionalnodijalekatske centrifuglane tendencije u Hrvata, tada se može reći da je u dobroj mjeri nivelirana situacija u pogledu narječja kojim govore Bošnjaci predstavljala pozitivan element za jezičnu unifikaciju.

U Titovoj Jugoslaviji počela je modernizacija sa izgradnjom fabrika, uvođenjem nove odjeće dok je stara nošnja većinom bila čakšire, dimije i fesovi, i razne stvari su uticale na to da su Bošnjaci prihvatili moderni način života ali i zadržali i orijentalni. Važno je i spomenut da je bosanski jezik više vijekova imao svoje pismo bazirano na grčkom pismu zvano Bosančica i postojala je i posebna bosanska vrsta arapskog pisma koja se zvala arabika. Na njom je i stvorena poznata alhamijado književnost. Isto tako Bošnjaci imaju i svoj posebni bosanski ćilim koji se većinom kroji na orijentalni način i u nekim državama svijeta dostiže jako velike cijene.

Portal Bosna i Hercegovina