From Wikipedia, the free encyclopedia
Islamski svijet, muslimanski svijet ili ummet (arapski: أمة (ummah) - nacija ili društvo) je široko korišten termin sa nekoliko različitih značenja. U religioznom smislu, pripadnici islamskog svijeta su osobe koje se pridržavaju islamskog učenja tj. muslimani. U kulturološkom smislu, muslimanski svijet se odnosi na islamsku civilizaciju i pripadnike te civilizacije, muslimane. U modernom geopolitičkom smislu, termin islamske nacije obično se odnosi na područja kao što su: države, regije, okruzi, odnosno gradovi, sa kolektivno većinskim muslimanskim stanovništvom.
Prema podacima iz 2010. godine, više od 1,6 milijardi ljudi ili oko 23,4% svjetske populacije su muslimani. [1] Procentualno po svjetskim regionima, muslimani čine sljedeći udio u ukupnom stanovništvu: oko 24,8% u Aziji-Okeaniji[2], 91,2% u regionu Bliski istok-Sjeverna Afrika,[3] 29.6% u subsaharskoj Africi,[4] oko 6,0% u Evropa,[5] i oko 0,6% u Sjevernoj Americi i Južnoj Americi.[6][7]
Većina muslimana su pripadnici jedne od dvije denominacije: suniti (75–90%)[8] i šiiti (10–20%)[9], iako se u velikom istraživanju oko 25% ispitanika nije svrstalo ni u jedan pravac u islamu već se identifikalo samo kao musliman.[10] Otprilike 13% muslimana živi u Indoneziji,[11] najmnogoljudnijoj državi sa većinskom muslimanskom populacijom, 31% muslimana živi u Južnoj Aziji,[12] regiji sa najbrojnijom populacijom muslimana u svijetu[13], 20% na Bliskom Istoku – Sjevernoj Africi[14], gdje je islam dominantna religija[15] i 15% u supsaharskoj i zapadnoj Africi.[16] Muslimani su velika većina u srednjoj Aziji,[17] većina na Kavkazu[18][19] a rasprostranjeni su i u jugoistočnoj Aziji.[20] Indija je država s najvećim brojem muslimanskog stanovništva izvan zemalja sa većinskom muslimanskom populacijom s oko 200 miliona muslimana.[21] Znatne muslimanske zajednice postoje i u Islam u AmerikamaAmerici, Kini, Evropi i Rusiji.[22][23] Islam je najbrže rastuća velika religija na svijetu.[24][25][26]
Historija islama je kako historija samog islama kao religije, također i islama kao svojevrsnog kulturnog, društvenog ili političkog svjetskog fenomena. Islam je nastao na Arabijskom poluostrvu, početkom 7. vijeka, objavom Kur'ana Muhammedu u mjesecu ramazanu. Za vrijeme Rašidunskog halifata islam se brzo proširio poluostrvom i susjednim zemljama a samo 100 godina nakon poslanikove smrti islamska država obuhvatala je teritoriju od Španije na zapadu preko južne Italije, Sjeverne Afrike i Bliskog istoka do Centralne Azije na istoku.
Nakon Muhammedove smrti 632. godine, njegovi nasljednici (halife) nastavili su voditi muslimansku zajednicu na osnovu njegovih učenja i smjernica iz Kur'ana. Većina muslimana smatra da su prva četiri nasljednika pravilno vođeni ili Rašidun te otuda i naziv tog perioda Pravedni halifat. Osvajanja koja su se desila tokom Pravednog halifata proširila su islam izvan Arapskog poluostrva a koji se protezao od sjeverozapada Indije, preko srednje Azije, Bliskog Istoka, Sjeverne Afrike, južne Italije i Iberijskog poluostrva, do Pirineja. Arapski muslimani, međutim, nisu bili u stanju osvojiti čitavo kršćansko bizantijsko carstvo u Maloj Aziji. Uspešni Emevijski halifat pokušao je dvije neuspele opsade Carigrada, 674. do 678.i 717/718. U međuvremenu, muslimanska zajednica se razdvojila na dva suparnička, sunitska i šiitska pravca nakon ubistva trećeg od pravednih halifa Osmana 656. godine, što je rezultiralo krizom podjele koja nikada nije riješena. Fitne, tj. smutnje koje su uslijedile i Abasidska revolucija (746–750) također su definitivno uništili političko jedinstvo muslimana koji su od tada naseljavali više država. Vladavinu Gaznavida naslijedilo je Guridsko Carstvo čija se vladavina pod vodstvom Muhammeda bin Bahtijara Khaljija proširila sve do Bengala, gdje su indijski propagatori islama postigli svoj najveći uspjeh u pogledu da've i broja prelazaka u islam. Kutbajdin Ajbak osvojio je Delhi 1206. godine i započeo vladavinu unutar novoosnovanog Delhijskog sultanata, uzastopni niz dinastija koje su sintetizovale indijsku civilizaciju sa širom komercijalnom i kulturnom mrežom Afrike i Evroazije uveliko su povećale demografski i ekonomski rast u Indiji i odvratile upad Mongola u prosperitetnu Indogangetsku ravnicu i ustoličile jednu od rijetkih muslimanskih vladarica, Raziju Sultanu. Istaknule su se velike imperije u kojima dominiraju muslimani, poput Abasida, Fatimida, Almoravida, Seljdžuka, Ajurana, Adalskog sultanata i Warsangalija u Somaliji, Mogulskog Carstva na indijskom potkontinentu (Indija, Bangladeš, Afganistan itd.), Safavida u Perziji i Osmanlija u Anadoliji, bili su među najuticajnim i najuglednim silama u historiji.
Kolonijalizam 19. i dekolonizacija 20. vijeka rezultirali su s nekoliko nezavisnih država sa muslimanskom većinom širom svijeta, sa stavovima i političkim uticajima koji su islamu dopali i koji su znatno drugačiji od jedne do druge države u kojoj su muslimani većina. Muslimanski narodi u tim državama su se vrtili oko pitanja kompatibilnosti islama s drugim ideološkim konceptima kao što su sekularizam, nacionalizam (posebno arapski nacionalizam i panarabizam, nasuprot panislamizmu), socijalizam, demokratija (Islamska demokratija), republikanizam (Islamska republika), liberalizam i progresivizam, feminizam, kapitalizam i dr.
Termin Zlatno doba islama se pripisuje razdoblju u historiji u kojem su cvjetali nauka, kultura uz sveopći ekonomski razvoj, na područjima gdje su muslimani činili većinu stanovništva.[27][28] Tradicionalno se smatra da je period zlatnog doba započelo za vrijeme vladavine petog abasidskog halife Haruna er-Rašida (786. – 809) uspostavljanjem Kuće mudrosti u Bagdadu, gde su učenjaci iz raznih dijelova svijeta pokušali da okupe i prevedu sve poznato svjetsko znanje na arapski jezik. To doba procvjeta islamskog svijeta, prema većini historičara, završilo je propadanjem abasidskog halifata uslijed mongolskih invazija i pustošenja Bagdada 1258.[29] Na Abaside su utjecali kur'anske naredbe i hadisi, poput one da je tinta učenjaka vrjednija od krvi šehida koja je naglasila vrijednost znanja. Tadašnji glavni islamski gradovi kao što su Bagdad, Kairo i Kordoba postali su glavni intelektualni centri za nauku, filozofiju, medicinu i obrazovanje.[30] U tom periodu muslimanski svijet je bio skup kultura; prikupljali su i usavršavali znanje stečeno iz starih grčkih, rimskih, perzijskih, kineskih, indijskih, egipatskih i feničanskih civilizacija.[31]
Islam je po broju pripadnika druga religija na svijetu. Prema studiji iz 2010. godine, objavljene u januaru 2011.,[32] 1,57 milijardi ljudi se izjašnjava kao muslimani što čini više od 23% svjetske populacije.[33] Prema Pew Research Center-u u 2010. godini bilo je 49 država sa većinski muslimanskim stanovništvom.
Izuzev Indije, Nigerije, Etiopije, Kine i Rusije u svim sljedećim nabrojanim državama muslimani čine većinu.
Muslimani također nastanjavaju i imaju službeni status u sljedećim državama i područjima:
Oko 23% svjetske populacije su muslimani. Prema trenutnim procjenama broj muslimana u svijetu iznosi oko 1,6 milijardi. Muslimani su većinsko stanovništvo u 49 država i govore stotinama jezika (preko četrdeset jezika govori se samo u Iranu), a dolaze iz različitih etničkih skupina. Glavni jezici kojima govore muslimani uključuju: arapski, urdu, bengalski, pandžabski, malajski, javanski, sudanski, svahili, hausa, fula, berberski, tuareški, somalijski, albanski, bosanski, ruski, turski, azerbejdžanski, kazaški, uzbečki, tatarski, perzijski, paštu, belučki, sindski, kašmirski i mnogi drugi jezici.
Dva glavna pravca u islamu su sunitski i šiitski islam. Veliku većinu muslimana u svijetu čine suniti i to između 87 i 90 procenata.[36]
Šiiti i pripadnici ostalih pravaca u islamu sačinjavaju oko 10-13% od ukupnog muslimanskog stanovništva.
10 država s najvećim procentom šiitskih muslimana su: Iran (93%), Azerbejdžan (61%), Irak (55%), Jemen (36%), Liban (27%),[37] Pakistan (25%), Sirija (17%), Turska (15%), Afganistan (15%) i Indija (2,7%).[38]
U islamu postoje različite pravne škole, tj. škole fikha tako da danas unutar sunitskog islama postoje četiri takve škole odnosno mezheba:
Glavne ekonomije islamskog svijeta sastoje se od pojedinih ekonomskih sistema zapadne Azije, Južne Azije, jugoistočne Azije, glavnine ekonomija Bliskog istoka, Sjeverne i Zapadne Afrike.[39]
Islamska ekonomija zabranjuje lihvarenje dok se u većini muslimanskih zemalja koristi zapadno bankarstvo.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.