Etničko čišćenje Prijedora,[1] također poznato kao Zločini nad Bošnjacima Prijedora, odnosi se na brojne ratne zločine počinjene za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini od strane srpskog političkog i vojnog rukovodstva, uglavnom nad bošnjačkim civilnim stanovništvom općine Prijedor. Nakon genocida u Srebrenici, to je drugi najveći masovni zločin počinjen tokom rata 1992. u Bosni i Hercegovini. Prema Istraživačko-dokumentacionom centru u Sarajevu (IDC), oko 5.200 Bošnjaka i Hrvata iz Prijedora su nestali ili su ubijeni tokom perioda vršenja zločina (od toga 3515 bošnjačkih i 186 hrvatskih civila) i oko 14.000 ljudi u široj regiji Prijedora (Pounje).[2] Do oktobra 2013. godine locirano je ukupno 96 masovnih grobnica a oko 2.100 žrtava zločina su identifikovane, uglavnom DNK analizom.[3]
| Etničko čišćenje u Prijedoru | |
|---|---|
| Lokacija | Prijedor |
| Datum | 1992. |
| Meta | Bošnjaci i Hrvati |
| Mrtvih | 3700 |
| Počinioci | Vojska Republike Srpske i ostale paravojne formacije |
Nakon što su Slovenija i Hrvatska objavile deklaracije o nezavisnosti u junu 1991. godine, situacija u općini Prijedor se naglo pogoršala. Tokom rata koji je uslijedio u Hrvatskoj, napetost između Srba i zajednice Bošnjaka i Hrvata se dodatno povećala.
Bošnjaci i Hrvati su počeli da napuštaju općinu zbog sve većeg osjećaja nesigurnosti i straha među stanovništvom koje je bilo uzrokovano srpskom propagandom koja je sve više uzimala maha. Lokalni list Kozarski vjesnik je počeo objavljivati navode protiv nesrba. Srpski mediji su propagirali ideju o potrebi Srba da se naoružaju. Izrazi kao ustaše, mudžahedini i Zelene beretke su se naširoko koristi u štampi kao sinonimi za nesrpsko stanovništvo. Radio Prijedor je šire propagandu vrijeđanje Bošnjaka i Hrvata. Kao jedan od rezultata takve propagande je i preuzimanju TV predajnika na planini Kozara u avgustu 1991. godine od strane srpskih paravojnih jedinica i prekid emitovanja programa TV Sarajevo. Preko ovog predajnika preusmjeren je signal emisija iz Beograda i Banja Luke s intervjuima srpskih radikalnih političara i srpskim nacionalističkim pjesmama koje su do tada bile zabranjene.[4]
Dana 7. januara 1992. godine, srpski članovi Skupštine općine Prijedor i predsjednici lokalnih općinskih odbora SDS-a proglasili su Skupštinu srpskog naroda općine Prijedor[5] i počeli sa implementiranjem tajnih instrukcija koje su izdate ranije, 19. decembra 1991. godine. "Organizacija i djelovanje organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima" bio je plan SDS-a o preuzimanju općina u BiH, kao i planovi o stvaranje kriznih štabova.[6] za predsjednika ove Skupštine izabran je Milomir Stakić, kasnije osuđen pred tribunalom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) zbog masovnih zločina protiv čovječnosti nad bošnjačkim i hrvatskim civilima. Zbog zločina ubistva, istrebljenja i progona nesrpskog stanovništva u Prijedoru, ovaj zločinac je pred sudom u Haagu osuđen na doživotnu kaznu koja je potvrđena 22. marta 2006. godine i preinačena na 40 godina zatvora. Deset dana kasnije, 17. januara 1992. godine, Skupština je usvojila ulazak srpskih teritorija općine Prijedor u Srpsku autonomnu oblast Bosanska Krajina u cilju realizacije stvaranje zasebne srpske države na etnički očišćenim teritorijama.[4]
Dana 23. aprila 1992., SDS je odlučio, između ostalog, da sve srpske paravojne jedinice odmah počnu sa realizacijom preuzimanja općine u koordinaciji sa JNA i jedinice buduće Vojske Republike Srpske. Do kraja aprila 1992. broj policajaca tajne srpske policijske stanice Prijedor spremnih za preuzimanje vlasti u općini Prijedo narastao je na 1.500 naoružanih Srba.[4]
Izjava o preuzimanju vlasti pripremljena od strane srpskih političara iz SDS-a je pročitana na Radio Prijedoru dan nakon preuzimanja vlasti u općini Prijedor i ponavljana je tokom dana. Prilikom planiranja tih događaja predviđeno je da će 400 srpskih policajaca biti dovoljno za obavljanje tog zadatka. Pod pojmom preuzimanja vlasti podrazumijevalo se preuzimanje dužnosti predsjednika općine, potpredsjednik općine, direktor pošte, načelnik policije, itd
U noći sa 29. na 30. april izvršeno je preuzimanje vlasti u općini. Zaposlenici stanice milicije i rezerve milicije su se okupili u Čirkinom Polju, dijelu grada Prijedora. Skupu su bili prisutni samo Srbi. Neki od njih su bili u vojnim uniformama. Dodijeljeni su zadaci kod preuzimanja vlasti u općini a prisutni su podijeljeni u pet grupa. Svaka grupa od dvadesetak ljudi su imali vođu, a svakoj je naređeno da preuzme kontrolu nad određenim objektom. Jedna grupa je bila odgovorna za zgradu Skupštine općine, jedna za glavnu zgradu milicije, jedna za sudove, jedna za banke i posljednja za preuzimanje pošte.[4]
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) je zaključio da je preuzimanje vlasti od strane srpskih političara državni udar (coup d'état), koji je bio planiran i koordiniran dugo unaprijed s krajnjim ciljem stvaranja čiste srpske općine. Ovi planovi nikada nisu bili skriveni i ostvareni su u koordiniranoj akciji srpske milicije, vojske i političkih predstavnika. Jedna od vodećih figura je bio osuđeni ratni zločinac Milomir Stakić, koji je došao preuzeti dominantnu ulogu u političkom životu općine.[4]
Nakon preuzimanja vlasti u općini Prijedor, situacija među civilnim stanovništvom se uveliko promijenila. Među nesrpskim stanovništvom se osjećala napetost i strah. U značajnoj mjeri se povećalo prisustvo naoružanih srpskih jedinica u gradu Prijedoru. Naoružane osobe su se nalazile širom grada, na vrhovima visokih zgrada, na utvrđenim punktovima itd.
U predmetu Stakić, Međunarodni krivični sud u Haagu je zaključio da su mnogi ljudi ubijeni tokom napada srpske vojske na sela pretežno nastanjena Bošnjacima i mjestima širom općine Prijedor i da se dogodilo nekoliko zločina nad Bošnjacima, te da je sveobuhvatni obrazac zločina nad Bošnjacima u općini Prijedor koji je izvršen 1992. godine dokazan van razumne sumnje.[7]
Propaganda
Nakon preuzimanja vlasti, Radio Prijedor je vršio propagiranje srpskih nacionalističkih ideja karakterišući istaknute nesrbe kriminalcima i ekstremistima koje bi trebalo kazniti zbog njihovog ponašanja. Jedan od primjera takve propagande je bio pogrdan način oslovljavanja nesrba pri čemu sus se koristili termini koji se koristi za upućivanje na nesrba poput mudžahedini, ustaše, Zelene beretke itd. Oba medija u gradu, i novine i radio, su prema ICTY-u širili neistine i očite laži o nesrpskim liječnicima: dr. Mirsadu Mujadžić, Bošnjaku, koji je prema srpskoj propagandi ubrizgavao drogu ženama srpske nacionalnosti čineći ih tako nesposobnim za rađanje za muške djece i dr. Željku Sikori, Hrvatu, kojeg su nazivali doktor čudovište, koji je bio optužen da je prouzrokovao pobačaje žena srpske nacionalnosi koje su nosile muško dijete te kastrirao srpske muške bebe. Osim toga, u "Kozarskom vjesniku" , u članku od 10. jula 1992. godine, dr. Osman Mahmuljin je optužen za namjernu pogrešnu medicinsku skrb nad svojim srpske nacionalnisti dr. Živkom Dukićem, nakon njegovog srčanog udara. Dr. Dukić je navodno preživio samo zato što je dr. Radojka Elenkov prekinula terapiju koju je propisao dr. Mahmuljin. Žalbe koje su se emitirale su poticale Srbe na linč nesrba. Štoviše, putem radija su se emitovale netačne i krovotvorene biografije istaknutih nesrba, uključujući i prof. Muhameda Čehajić, Mr. Crnalića, dr. Esu Sadikovića i Dr. Osmana Mahmuljin. Prema zaključku ICTY-a, slučaj presude Stakiću, Mile Mutić, direktor Kozarskog Vjesnika i novinar Rade Mutić, su redovno prisustvovali sastancima srpskih političara (lokalnih političkih autoriteta), kako bi bili informisani o sljedećim koracima kod širenje srpske propagande.[8][9]
Jačanje srpskih snaga
U sedmicama nakon nasilnog preuzimanja vlasti u općini, srpske vlasti u Prijedoru su radile na jačanju svoje vojne pozicije u skladu s ranijim odlukama donešenim na najvišim nivoima. 12. maja 1992. godine, samozvana Skupština srpskog naroda uspostavlja srpsku vojsku pod vrhovnom komandom Ratka Mladića (kojem se trenutno u Hagu sudi za počinjene zločine) okupljanjem jedinica i naoružanja bivše JNA.
Major Radmilo Željaja ultimativno poziva sve građane bošnjačke nacionalnosti da predaju svoje oružje srpskoj vojsci i proglase svoju lojalnost Srpskoj Republici i da odgovore na poziv za mobilizaciju. Objavljeni ultimatum je sadržavao i prijetnju da će svaki otpor biti kažnjen. Većina civilnog bošnjačkog stanovništva udovoljila je tim zahtjevima te predala lovačke puške i pištolje sa pripadajućim dozvolama u uvjerenju da će im time biti osigurana bjezbjednost. Pretrage kuća nesrba, koje su vršili vojnici su bile učestale a pronađeno oružje je zoduzimano.[9]
Označavanje nesrpskih kuća
Tokom kampanje etničkog čišćenja Prijedora mnogi nesrbi su smijenjeni sa svojih radnih mjesta. Opća tendencija po tom pitanju se ogleda u odluci srpskih regionalnih vlasti, odnosno Kriznog štaba srpske autonomne oblasti Krajina od 22. juna 1992. godine, koja propisuje da sva društvena poduzeća, dionička društva, državne institucije, javna komunalna preduzeća, Ministarstvo unutrašnjih poslova, i vojska srpske republike mogu zadržati u radnom odnosu samo osobe srpske nacionalnosti.[8]
Putem radija su emitovana obavještenja prema kojem su nesrbi bili dužni objesiti bijelu platno iznad svojih domova kao demonstraciju svoje odanosti srpskim vlastima. Charles McLeod, koji je zajedno sa ECMM-om krajem augusta 1992. godine posjetio Prijedor, svjedočio je da je tokom posjete mješovitom srpsko-bošnjačkom selu vidio da su bošnjačke kuće identificirane s bijelim zastavama na krovovima. U prilog tome govori i svjedočenje Barnabasa Mayhewa (ECMM), koji je posvjedočio da su kuće Bošnjaka označene bijelim zastavama kako bi ih se razlikovalo od srpskih kuća.[8]
Osim toga, svim nesrbima je naređeno da u javnosti obavezno nose bijele trake na nadlakticama.[10][11]
Napad na Hambarine
Hambarine su naseljeno mjesto u sastavu općine Prijedor i u toku etničkog čišćenja nesrba sa ovog područja je bilo dominantno bošnjačko naselje jer je prema popisu stanovništa iz 1991. godine u naselju živjelo 2.768 Bošnjaka[12] od ukupno 2876 stanovnika te su činili 96,24% ukupnog stanovništva. JNA, koja je već tada bila pod kontrolom srpskih kadrova, je 22. maja 1992. godine izdala ultimatum stanovnicima Hambarina sa zahtjevom da predaju nekoliko pojedinaca koji su navodno učestvovali u napadu na JNA. S obzirom da napada nije ni bilo ultimatum nije mogao biti ispoštovan što je bilo povod da slijedećeg dana oko popodneva započne granatiranje Hambarina iz tri pravca. Za napad je angažovano nekoliko tenkova i oko 1000 vojnika. Bombardovanje Hambarina nastavljeno je sve do 15 sati. Bošnjački stanovnici su pokušali odbraniti selo, ali su bili prisiljeni pobjeći u druga sela ili u šumu da bi izbjegli tenkovske napade. Oko 400 izbjeglica, uglavnom žena, djece i starijih osoba, je pobjeglo iz naselja Hambarine kao rezultat napada tokom kojeg su srpski vojnici ubijali civilno stanovništvo, vršili silovanja i paljenja kuća. Vojna operacija i ubijanje civila se poslije nastavilo i na području šume kod Kureva.[8]
Napad na Kozarac
Šire područje Kozarca, koje je pored naselja Kozarac, obuhvatalo i naseljena mjesta Kamičani, Kozaruša, Brđani, Babići i dr. je prije rata u Bosni i Hercegovini uglavnom bilo naseljeno Bošnjacima koji su činili 98 do 99% ukupnog stanovništva. Ostatak su činili Romi, Ukrajinci, Hrvati i Srbi.[8]
Nakon srpskog preuzimanja Prijedora, stanovništvo Kozarca je pokušalo kontrolisati svoje naselje te su zbog toga organizovane i patrole kroz naselje. Nakon napada na Hambarine, još jedan ultimatum od srpskih vlasti je upućen prema naselju uglavnom naseljenom Bošnjacima, ovaj put ultimatum je bio objavljen Kozarcu i njegovom stanovništvu. Radmilo Željaja je uputio ultimatum putem Radio Prijedora, prijeteći da će sravniti sa zemljom Kozarac ako njegovi stanovnici ne prihvate ultimatum. Nakon ultimatuma, održali su se pregovori između bošnjačke i srpske strane koji su završili neuspjehom. Ratni zločinac Stojan Župljanin, koji je 27. marta 2013. godine, od strane ICTY-a osuđen na 22 godine zatvora za počinjene ratne zločine, u to doba vođa srpske delegacije, je zaprijetio da će ukoliko se uslovi ne ispune srpska vojska silom zauzeti Kozarac. Kozarac je poslije toga opkoljen uz isključenje telefonskih linija. U noći između 22. i 23. maja 1992. godine, detonacije su se čule iz pravca Prijedora dok se vatra mogla vidjeti sa područja Hambarina.[8]
Napad je započeo 25. maja 1992. a završio je je 27. maja iste godine u 13:00 sati. Vojni konvoj koji je obuhvatao dvije kolone je upućen na Kozarac pri čemu su vojnici iz konvoja otvorili vatru po kućama i kontrolnim tačkama dok su istovremeno granata sa brda ispaljivane na naselje. Granatiranje je bio intenzivno i neumoljivo. Više od 5.000 srpskih vojnika i boraca je sudjelovao u napadu. Srpske snage su uključivale 343. motorizovanu brigadu (prošireni motorizovani bataljon) podržan sa dvije baterije haubica kalibra 105 mm i divizion tenkova M-84. Nakon granatiranja, srpske snage su započele sa ubijanjem stanovništva na njihovim kućnim pragovima dok su oni koji su se predali odvedeni na nogometni stadion u Kozarcu, gdje je na njih nasumice pucano. Nakon što je stanovništvo ubijeno ili protjerano iz svojih domova, vojnici su palili kuće uz opsežno uništavanje imovine u Kozarcu. Kuće ne samo da su uništavane već je mnogo njih sravnjeno sa zemljom uz pomoć teških mašina. Napad je trajao do 26. maja kada je dogovoreno da bi stanovništvo trebalo napustiti teritorij Kozarca. Veliki broj ljudi u Kozarcu se predao taj dan. Od stanovništva koje se predalo formiran je konvoj vlasti, objasnio je da su svi oni koji su željeli da se predaju treba formirati konvoj i da primirje će biti na snazi tijekom tog razdoblja. Kasnije se saznalo da je konvoj, koji je napustio Kozarac taj dan, na putu Banja Luka-Prijedor zaustavljen pri čemu su razdvojene žene od muškaraca. Žene su odvedene u koncentracioni logor Trnopolje dok su muškarci odvedeni u koncentracione logore Omarska i Keraterm koji su po brutalnim uslovima koji su tu vladali, šokirali svijet kada su ih novinari BBC-a otkrili. Veliki broj žena i djece, stigao je u Prijedoru na dan napada. Pripadnici prijedorskog interventnog voda, na čelu s Dadom Mrđom, Zoranom Babićem i drugima zlostavljali su te žene i djecu. Nešto kasnije toga dana, autobusima su pristiglo stanovništvo odvezli u koncentracioni logor Trnopolje.[8]
Ni ranjenima nije dopušteno da se evakuišu iz Kozarca. Na primjer, prema svjedočenu dr. Merdžanića, datom ICTY-u, nije odobrena evakuacija dvoje povređene djece, od kojih su jednom djetetu obe noge u potpunosti bile povređene, te je umjesto odobrenja evakuacije rečeno da je bolje da sve "balije" pomru jer će biti ubijeni u svakom slučaju. U napadu je poginulo najmanje 100 ljudi, a njih 1.500 je deportovano u koncentracione logore. U izvještaju koji je poslao pukovnik Dragan Marčetić Glavnom štabu srpske vojske datiranom 27. maja 1992. godine navodi se da je šire područje Kozarca, uključujući i područja sela Kozaruša, Trnopolje, Donji Jakupovići, Gornji Jakupovići, Benkovci i Raković u cijelosti očišćen od Bošnjaka (80-100 ih je ubijeno, oko 1.500 zarobljeno a oko 100-200 ljudi je u bijegu prema planini Kozara).[8]
Prema izvještaju Ekspertne komisije u slučaju tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije pred ICTY-om za počinjeni genocid, navodi se da je napad na Kozarac trajao tri dana što je izazvalo bijeg stanovništva u šumu, dok su vojnici pucali su na "sve što se kreće". Preživjeli su izračunali da je najmanje 2.000 stanovnika ubijeno u tom periodu. Nakon pada naselja 26. maja stanovništvu je dat rok da za 10 minuta dođu na nogometni stadion. Međutim, mnogim ljudima nije data prilika da odu jer su vatrenim oružjem ubijani u svojim domovima. Jedan svjedok je izjavio da je nekoliko hiljada ljudi pokušavalo da se preda noseći bijele zastave, ali su tri srpska tenka dejstvovala na njih, pri tome ubivši mnoge.[13]
Wikiwand in your browser!
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
