Pašaluk

Pašaluk (turskom, paşalık) je predstavljao primarni oblik administrativne jedinice Osmanlijskog Carstva. Od 1453. do početka 19. vijeka osmanlijska lokalna vlast je bila labavo struktuirana. Carstvo je prvo bilo podijeljeno na pašaluke kojima je upravljao paša. Veliki vezir je bio odgovoran za predlaganje svih visokih državnih službenika, kako u glavnom gradu, tako i u provincijama, odnosno pašalucima. U periodu između 1861. i 1866. godine pašaluci su ukinuti, a teritorija je u administrativne svrhe podijeljena na vilajete.^[1]

Vilajeti su podijeljeni na manje administrativne jedinice nazvane sandžaci kojim je upravljao sandžak-beg.^[2] Paša je imao široka ovlaštenja i apsolutnu vlast u pašaluku, predstavljao je šefa vojnog i finansijskog odjela a bili su mu potčinjeni i odjeli policije i pravosuđa.

Za vrijeme osmanlijske vladavine, Bosna je uglavnom organizaciono bila ustrojena kao pašaluk, izuzev perioda poslije 1867. godine.

Etimologija

Izraz pašaluk se tokom Osmanlijskog perioda koristio za jedan vid teritorijalne jedinice. Zavisno o vrsti vladara, ove teritorijalne jedinice su se ponekad nazivale i beglerbegluci (kojima upravlja beglerbeg), kapudanlici (kojima upravlja kapudan-paša). i sl.

Pašaluk je općenito apstraktna riječ izvedena od termina paša, a označava kvalitetu, dužnost ili nadležnost paše ili teritoriju kojim paša upravlja. Izraz ejalet počeo se primjenjivati na najveću administrativnu jedinicu Osmanliskog carstva umjesto beglerbegluka od 1590-ih godina a nastavio se upotrebljavati do 1867.^[3]

Historija

Položaj Bosanskog pašaluka kao najzapadnijeg pašaluka u Evropi

Treći sultan Osmanlijskog Carstva Murat I je oko 1365. godine započeo sa velikom administrativnom reorganizacijom sultanata u dva pašaluka: Rumelijski i Anadolijski.^[4] Teritorijalnom ekspanzijom Carstva na istok, za vrijeme sultana Bajazida I, oko 1390. nastaje i treći pašaluk Rumski, sa Amasyjom kao glavnim gradom. Ova oblast postaje sjedište Bajazidovog najmlađeg sina Mehmeda I.^[5]

U narednom periodu se uspostavljaju i drugi pašaluci kao što je Rumelijski pašaluk, nastao u jugoistočnom dijelu Balkana pobjedom Osmanlija nad posljednim bugarskim carom iz loze Šišmanovića kao i Karamanski vilajet 1468. godine koji je predat na upravljanje sinu Mustafi, sa sjedištem u Konyi.

Tokom 16. vijeka usljed osvajanja velike teritorije i ogromnog širenja Carstva za vrijema sultana Selima I i Sulejmana Veličanstvenog nastaje najveći broj pašaluka. Ti pašaluci su formirani kako bi se osvojena teritorija uključila u Carstvo a dijelom i zbog reorganizacije postojeće teritorije. Prema podacima iz 1527. godine postojećim pašalucima (njih 4) pridodata su još četiri nova pašaluka: Egipatski, Damask, Diyarbekir i Kurdistanski koji nije preživio kao administrativna jedinica duži period. Sulejmanova osvajanja istočne Turske, Iraka i Mađarske je također rezultiralo osnivanjem novih pašaluka.^[5]

Prvobitna kneževina Dulkadir nakon što je osvojena 1522. godine postaje pašaluk Dulkadir. Nakon vojne kampanje koju je Carstvo vodilo protiv Irana u periodu od 1533. do 1536. od novoosvojenih područja formirani su pašaluci Erzurum, Van, Šarazora i Bagdad.^[5] Nakon pobjede nad Mađarima u Mohačkoj bitci 1526. godine i pada Budimpešte 1541. godine, od novoosvojenih teritorija formiran je Budimski pašaluk.^[5] Sulejman I je 1533. godine od priobalnih područja i ostrva u Egejskom moru formirao Arhipelaški pašaluk specijalno za admirala osmanlijske mornarice Hajrudina Barbarosu.

1580. godine, Bosna, koja je do tada bila u sastavu Rumelijskog pašaluka postaje samostalni Bosanski pašaluk s obzirom na svoj strateški položaj prema Habsburškoj monarhiji. Vjerovatno iz istog strateškog razloga došlo je i do stvaranja Kanijskog pašaluka od teritorije koja je pala u ruke Osmanlijama 1600. godine. U istom periodu, od teritorija aneksiranih u donjem dijelu toka Dunava i na obali Crnog mora formiran je Silistra pašaluk. U isto vrijeme, na jugoistočnoj obali Crnog mora formiran je i Pašaluk Trebizond. Svrha ove teritorijalne reorganizacije, a posebno stvaranja pašaluka Ozi, vjerojatno je bila poboljšati obranu crnomorskih luka protiv kozaka.

Do 1609. godine, prema podacima Ayn Alije, U sastavu Osmanlijskog Carstva bilo je 32 pašaluka. Neki od njih, poput Tripolija, kipra ili Tunisa, bili su rezultat teritorijalne ekspanzije carstva. Drugi su pašaluci, međutim, proizvodi administrativne podjele.

1795. vlada je pokrenula veliku reorganizaciju pokrajinske uprave, zakonom kojim je bilo propisano da će postojati 28 teritorijalnih jedinica, kojima će upravljati veziri. Ti pašaluci su bili: Adanski, Halepski, Anadolijski, Bagdadski, Pašaluk Basra, Bosanski, Čildirski, Kretski, Pašaluk Damask, Dijarbakirski, Egipatski, Erzurumski, Habeški, Karamanski, Karski, Dulkadirski, Arhipelaški, Moreški, Mosulski, Urfski, Rumelijski, Sidonski, Šahrizorski, Silistrijski, Rumski, Trabzonski, Tripolijski i Vanski. U praksi je, međutim, centralna kontrola ostala slaba, a beglergezi su umjesto vezira i dalje vladali nekim pašalucima.

Također pogledajte

• Vilajet
• Sandžak

Reference

1. A handbook of Asia Minor. Naval Staff. Intelligence Department. 1919. str. 203.
2. Raymond Detrez; Barbara Segaert (1. 1. 2008). Europe and the historical legacies in the Balkans. Peter Lang. str. 167. ISBN 978-90-5201-374-9. Pristupljeno 1. 10. 2019.
3. Selcuk Aksin Somel (23. 3. 2010). The A to Z of the Ottoman Empire. Scarecrow Press. str. 88. ISBN 978-1-4617-3176-4. Pristupljeno 3. 6. 2013.
4. D. E. Pitcher (1972). An Historical Geography of the Ottoman Empire: From Earliest Times to the End of the Sixteenth Century. Brill Archive. str. 125. Pristupljeno 1. 10. 2019.
5. Imber, Colin (2002). "The Ottoman Empire, 1300-1650: The Structure of Power" (PDF). str. 177–200. Arhivirano s originala (PDF), 26. 7. 2014.