From Wikipedia, the free encyclopedia
Antun Branko Šimić bio je hrvatski[1] ekspresionistički pjesnik, esejist, kritičar i prevodilac iz Bosne i Hercegovine.
| Antun Branko Šimić | |
|---|---|
 | |
| Puno ime | Antun Branko Šimić |
| Rođenje | 18. novembar 1898. Drinovci kod Gruda, Austro-Ugarska |
| Smrt | 2. maj 1925 (26 godina) Zagreb, Kraljevina Jugoslavija |
| Zanimanje | Pisac |
| Jezik | hrvatski |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Žanr | Ekspresionizam |
Poznata djela | |
Šimić je bio pjesnik izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kao kritičar: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine. Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novom pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju, nekoliko dramskih fragmenata, te započeo roman Dvostruko lice. Posthumno su mu objavljena izabrana djela, sabrana djela, proza i poezija.
Narodnu školu pohađa u rodnim Drinovcima. Tri razreda franjevačke klasične gimnazije završava u Širokom Brijegu. Nakon Širokog Brijega, upisao je 4. razred gimnazije u Vinkovcima. Školovanje je nastavio u zagrebačkoj donjogradskoj gimnaziji. U 8. razredu napušta školovanje zbog izdavanja književnog časopisa Vijavica godine 1917. u Zagrebu, a književni časopis Juriš pokreće 1919. pod utjecajem ekspresionističkog lista Der Sturm. Godine 1923. pokreće i treći časopis, Književnik. Teško oboljevši od tuberkuloze, umire u 27. godini u Zagrebu 2. maja 1925.
Prvu pjesmu (Zimska pjesma) objavio je 1913. u časopisu Luč kao 15-godišnjak, a u Vinkovcima je napisao zbirku pjesama Cibaliana. Rane pjesme od 1913. do 1917. u velikoj mjeri slijede Matošev pjesnički program. Posrijedi je pejzažna lirika stroge forme i impresionistički uhvaćenih pojedinosti iz zavičajnog okružja. Katkad neposredna impresija sinestetski nadilazi uobičajene okvire osjetilnih podražaja ("Bolesnica"), pa neki stihovi anticipiraju autorovu iduću poetsku koncepciju.
Započeo je pjesmama koje oponašaju Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio 8. razred Zagrebačke gimnazije, pokrenuo časopis, primio ekavski izgovor (u čemu će ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut ekspresionističkim časopisom Der Sturm, pa je slijedio i njegov program s uporištem u negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve veze izmedu književnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje.
Nakon upoznavanja s njemačkim ekspresionističkim pjesništvom preko časopisa Der Sturm, 1917. došlo je do temeljnog zaokreta u Šimićevom shvatanju poezije i umjetnosti, pa je iste godine pokrenuo svoj prvi časopis Vijavica.
U skladu s novim programom, pjesme koje su nastale od 1917. do 1919. pisane su slobodnim stihom i označuju se kao Šimićeva ekspresionistička ("anarhična") faza. Prožete su nemirom ili očajem lirskoga subjekta i bilježe impulse koje ekstatični subjekt "hvata" u brzom tempu gradskog življenja ("Pjesma", "Grad", "Ples", "Pjesma pjesnika"). Šimić katkad koristi i tzv. telegrafski stil, omiljeno sredstvo futurističke i ekspresionističke poezije, izostavlja gramatičke veze i interpunkcijske oznake ili ih maksimalno pojednostavnjuje kako bi se dočarala simultanistička percepcija okolnih fenomena, odnosno naglasila brzina ili intenzitet proživljenog iskustva ("O svijet i ja u svijetu i svijet u meni"; "Grad noći žene zvijezde"; "Ples radost vrisak bog"; "Ja pjevam") koje teži prvobitnoj senzaciji, "očišćenoj" od naslaga "istrošene" civilizacije.
U kasnijim fazama uglavnom je napustio takve kompozicijske postupke. Vijavica je izlazila do 1919, a nakon toga Šimić je izdavao časopis Juriš (1919), koji se iste godine ugasio. Sažeto je označavao svoj književni smjer sadržan u (ekspresionističkom) uvjerenju da je umjetnost najintenzivniji doživljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne može biti angažirana u službi bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu više bile nove misli, jer su ih već zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane načinom koji do tada u nas nije bio poznat.
Godine 1920. objavio je svoju jedinu kratku zbirku pjesama Preobraženja. Upravo time daje najveći doprinos novoj hrvatskoj književnosti, posebno pjesništvu. Sastoji se od 48 uglavnom kratkih pjesama. Neke su objavljene prethodnih godina, ali ih je Šimić preradio, pa se Preobraženja smatraju zasebnom ("kanonskom") fazom. Pjesme u knjizi odlikuju se posebnim grafičkim aranžmanom (tzv. središnja os), što ga je Šimić preuzeo od njemačkog pjesnika A. Holza (Phantasus, 1898–1899), a i u ostalim slojevima zbirke simetrija je temeljno organizacijsko načelo. Uvodeći velike teme kao što su "Bog", "ljubav", "smrt" (tijelo) i "poezija" (umjetnost), Šimić ih koncentriranim i pomno dotjeranim diskursom uklapa u sliku svijeta koji prolazi bezbrojne preobrazbe u različitim tipskim personama (bolesnik, zavodnik, zavedena, mjesečar, mučenik) ili pojavama, da bi se onkraj vremena i prostora sve životne forme na kraju vratile panteistički zamišljenom apsolutu ("Otkupljenje", "Budući"). Depatetizirani izlaz, stilizirana (nemimetička) upotreba kolorita, vizualnost pjesničkoga znaka, dubinska eufonija i funkcionalno upošljavanje praznine (bjeline) samo su neke od inovacija koje su postale trajnijim naslijeđem hrvatske moderne lirike. Poezija nakon Preobraženja označava novi zaokret u smjeru "neoklasičnog" izraza, pa slobodni stih katkad ustupa mjesto obnovljenoj strofičkoj formi i vezanomu stihu. U okviru kasne Šimićeve poezije daju se uočiti i tekstovi koji u Baudelaireovom duhu osciliraju između odsutne transcendencije i unutrašnjeg ideala ("Prazno nebo" i "Nađeni bog"), a u pjesmi "Smrt i ja" ("Smrt nije izvan mene. Ona je u meni/od najprvog početka: sa mnom raste/u svakome času") Šimić se, poput R. M. Rilkea, približava shvatanjima o nerazlučivom jedinstvu života i smrti. Približivši se i poetici "nove stvarnosti" ("Neue Sachlichkeit"), spjevao je cijenjeni ciklus Siromasi.
U tekstovima "Namjesto svih programa", "Anarhija u umjetnosti", "O muzici forma" ispovijedao je nova modernistička načela, ali je ostao na stajalištu čistoće umjetnosti. Iako odličan učenik, morao je napustiti gimnaziju jer školske vlasti učenicima nisu dopustile izdavanje javnih listova. Od tada se u potpunosti posvetio pisanju, neprestano živeći u siromaštvu, ali je, unatoč nesređenim egzistencijalnim prilikama, ostavio plodan i iznimno značajan književni opus.
Donadini je uzvikivao "Dolje estetike i dolje ukus!", a Šimić, kao da nastavlja na te uzvike, zahtijeva da pisci odbace svu dekorativnost i otmjenost, da skinu, kako on kaže, i odijelo sa sebe, i "kragne, manšete, kravate, šalove i sve ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono što je ukus, što je retorika i 'lepota', to će reći sve ono što je suvišno - i da govorimo istinu". Iako je polemički intoniranom, matoševski britkom i neumoljivom kritikom znatno utjecao na književna zbivanja i uopće na razmišljanja o književnosti, najdublji trag ostavio je kao pjesnik. Prvi je u nas, poslije kratkotrajnog početništva, načelno otklonio vezani stih i rimu, pa progovorio pregnantnim, često i grafički simetričnim slobodnim stihom, te stvorio uzor poezije kreirane "iznutra", kao najintenzivnijeg doživljaja svijeta. Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego isključivo u individualno-psihološkom značenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir, ali i svijest da je pred ključnim pitanjima života i svemira nemoćan kao čovjek, a kao pjesnik može ga samo spoznavati. Reskošću svoga stiha prodirao je kao oštricom noža u dubine ljudskoga bića, u njegovu egzistencijalnu samoću. Zato njegove pjesme, naoko tako hladne i često svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju dalekim astralnim sjajem.
Nakon teške upale pluća 1924. obolio je od tuberkuloze i pokušao se liječiti u Dubrovniku i Cavtatu, a 1925. vratio se u Zagreb. Godinu ranije pokrenuo je i treći časopis, Književnik, a nakratko (od marta do novembra 1923) s Milanom Begovićem uređivao Suvremenik. U zaoštrenim manifestima iz Juriša ("Usamljenost duha" i "Juriš") protestirao je protiv zatečenoga stanja u društvu i kulturi, zahtijevao rušenje dotadašnjih vrijednosti i postavio utopijski projekt "duhovnoga carstva u zemlji".
U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni punu deceniju, prešavši put od matoševsko-wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog, a formalno stiješnjenog ekspresionizma, postao je virtuoz koji s malo riječi otvara bezdane prostore misli i životnog smisla. Znao je graditi pjesmu, zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj, znao je udahnuti punu izražajnost. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti - i prerasti. Možda je i zato naglo sazrijevao, što dokazuje njegov časopis Književnik.
Metamorfoze koje je Šimićevo pjesništvo prošlo u kratkom vremenskom razmaku govore o brzom sazrijevanju i skokovitom razvoju autora, a kritički i feljtonistički spisi to zorno ilustriraju. Mnogobrojni članci u savremenim književnim pojavama i piscima pokazuju da je Šimić intenzivno pratio evropska umjetnička zbivanja i da je promptno reagirao na one događaje koji su odgovarali njegovom senzibilitetu i trenutačnim umjetničkim interesima ("Tri zapisa o pjesništvu"). Kao kritičar, o domaćim je, pa i etabliranim autorima (V. Nazor), pisao vrlo oštro ("Naš najproduktivniji pjesnik"; "Prazna retorika Miroslava Krleže", 1917), često ulazeći u polemike ("Pravdanje o Vidriću", 1922).
Osim o hrvatskim i srpskim piscima, pisao je o gotovo svim važnijim njemačkim i austrijskim ekspresionističkim pjesnicima, a bio je dobro upućen i u francusku, pa čak i u skandinavsku književnost. 1923. preveo je roman Blagoslov zemlje Knuta Hamsuna, ali je prijevod štampan tek 1983.
Velik dio opusa ostao je neobjavljen do 1950-ih i 1960-ih, među ostalim i nekoliko dramskih fragmenata te započeti roman Dvostruko lice, kada su mu objavljena Sabrana djela (1960).
Uz Tina Ujevića i Miroslava Krležu, Šimić je najistaknutiji hrvatski pjesnik modernizma, zaslužan za popularizaciju slobodnoga stiha i novih kompozicijskih načela ("Tehnika pjesme", 1923) kao i za definitivnu integraciju hrvatskog pjesništva u evropske književne tokove. Sve bogatija recepcija njegovog pjesničkog djela, u zamahu od 1960-ih, potvrđuje takav status, a kritički sudovi Preobraženja svrstavaju u vrh novije hrvatske lirike.
Šimiću u čast pokrenuta je, u vrijeme Hrvatskoga proljeća, na poticaj hrvatskog pjesnika i studenta romanistike Mile Pešorde, kulturna manifestacija Šimićevi susreti, prvi put održana 30. i 31. maja 1970. u Grudama i Drinovcima (Kršni zavičaj, Drinovci, 1970; Vjesnik, Zagreb, 16. juni 1970).
Naziva se kamenom temeljcem modernog hrvatskog pjesništva.
Pjesma "Preobraženja" pisana je desetercem. Približava se svakodnevnom govoru, jednostavan izraz bez ukrasa. Slobodan stih (nema rime), interpunkcija je zanemarena (nije u skladu s pravopisnim pravilima nego prema vlastitom nahođenju). Boje:
Grafički izgled pjesme (monostih, distih i tercih).
Govori o odnosu pjesnika i svijeta i stvarnosti. Preobražava svijet u poeziji, novu stvarnost. Motiv čuđenja (velike/nijeme oči) sugerira čuđenjem očiju koje rastu. U posljednjim stihovima pjesme također prepoznajemo pjesnikov odnos prema svijetu. Osluškuju "ćutanje", oni su "vječno treptanje" - duša su svijeta, osluškuju i ono što se ne čuje.
U pjesmi koja se sastoji od 4 opomene i 4 strofe pjesnik govori o čovjeku i njegovim djelima, onome čemu teži, ne biti malen - znači: biti velik svojim djelima. S obzirom da svaka od četriju opomena završava riječju "zvijezda", pjesnik time oslikava čovjekovu potrebu da se približi toj ljepoti i dosegne zvijezde.
- Preobraženje (kad su učenici u Isusu prepoznali Spasitelja).
U ovoj pjesmi pjesnik shvata život tako težak, kao prokletstvo. Umoran je od mijena (kada je Mjesec okrenut Zemlji svojom neosvijetljenom stranom). Teži (čezne) za smrću.
Riječ "zvijezda" ima razna značenja: a) svako nebesko tijelo koje se na nebu vidi kao svijetla tačka, visoke temperature s vlastitim izvorom energije; b) osoba koja se u nekim oblicima javnosti iznimno ističe (film, sport, muzika)
"Ja pjevam sebe koji umirem na dan..." – taj stih stvara dojam kritika i napetosti.
Šimić ne doživljava smrt kao kraj (kao u vrijednoj njegovoj pjesmi), već kaže da će s dalekog neba noću sjati.
Pojavljuju se boje i personifikacije:
Pjesnik je inspiriran zavičajem. Doživljaj iz noćne (kuće, stabla, dvorište, njive). Vizualna stvarnost preobražava se u svijet ekspresija, vizija i slutnji (slutnja smrti).
Ekspresionistički pejzaž:
Crna i bijela boja u kontrastu.
Interpunkcija je u ovoj pjesmi zanemarena.
Tema smrti u ovoj pjesmi ostvarena je na osobit način; ona je sastavni dio bića, čovjekova života, živi od trenutaka kad se čovjek rodi, čovjek zastane, a ona nastavi "kraljevati".
Posljednji stih ostaje otvoren, što sugerira taj novi početak smrti koja prerasta.
Matica hrvatska u Mostaru postavila je spomenik Antunu Branku Šimiću ispred svoje zgrade 2005. godine.[2] Autor spomenika je hrvatski kipar Josip Ivanović.
26. februara 2010. otkriven je spomenik u njegovu čast u srednjoj školi u Grudama, autora Nikole Pepića.[3]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
