From Wikipedia, the free encyclopedia
Alosterna regulacija enzima ili drugih proteina se ostvaruje vezanjem efektorskih molekula na alosterna mjesta proteina, odnosno na mjesta koja nisu aktivna mjesta proteina. Efektori koji pojačavaju proteinsku aktivnost nazivaju se alosterni aktivatori, dok se oni koji je snanjuju zovu alosterni inhibitori. Termin alosternost potiče od grčkog ἄλλος - allos = drugi + στερεὀς - stereos = čvrst), što je suglasno sa pojavom da se regulacijsko mjesto alosternog proteina fizički razlikuje od aktivnog mesta. Alosterna regulacija je primjer prirodne kontrolne petlje, kao što je, naprimjer, povratna sprega putem nizvodnih proizvoda.[1][2]
Glavnina alosternih učinaka može biti objašnjena "usaglašenim" MWC modelom[3] ili sekvencijskim modelom koji su predložili Koshland, Némethy i Filmer.[4] Oba metoda počivaju na pretpostavci da enzimska podjedinica postoji u jednoj od dvije konformacije: napetoj (T) i relaksiranoj (R), pri čemu relaksirana podjedinica lakše veže supstrat. Modeli se međusobno razlikuju prvenstveno u pretpostavkama o interakciji podjedinice i prethodnom postojanju oba stanja.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.