Nirnberški proces
niz vojnih sudova nakon Drugog svjetskog rata, održanih 1945–1946. / From Wikipedia, the free encyclopedia
Nirnberški proces predstavlja suđenje Međunarodnog vojnog suda u Nürnbergu (Njemačka), od 20. novembra 1945. do 1. oktobra 1946, glavnim nacističkim ratnim zločincima Trećeg rajha, radi kažnjavanja odgovornih političkih i vojnih rukovodilaca i izvršilaca dotle najtežeg zločina protiv mira, nezavisnosti i slobode naroda, kao i protiv života i blagostanja miliona ljudi.
Tokom Drugog svjetskog rata antihitlerovska koalicija postavila je sebi kao jedan od važnih zadataka i gonjenje i kažnjavanje ratnih zločinaca. Na osnovu sporazuma UK, SAD, Francuske i SSSR (London, 8. august 1945), ustanovljen je Međunarodni vojni sud, koji je imao zadatak da sudi glavnim nacističkim ratnim zločincima. Kao dodatak ovom sporazumu potpisan je i Statut Međunarodnog vojnog suda. Ovom sporazumu kasnije je pristupila i bivša Jugoslavija.
Sud je bio sastavljen od po jednog sudije i zamjenika koje su imenovale svaka od četiri sile potpisnice (kao i po jednog glavnog tužioca, koji su svi zajedno djelovali kao Komisija za istragu i gonjenje glavnih ratnih zločinaca). Suđenje je trajalo gotovo godinu, pretres je vođen na četiri jezika, održane su 403 javne sjednice, saslušani su mnogi svjedoci i pregledan veliki broj pismenih svjedočanstava (približno 38.000).
Bilo je osam sudija (četiri glavna i jedan zamjenik za svakog sudiju iz zemalja Antante). Većina najmoćnijih nacističkih oligarha učestvovala je u njemu. Ukupno su optužena 24 zločinca. Postojale su četiri tačke optužnice: ratni zločini, zločini protiv čovječnosti, poticanje agresije i poticanje ili učešće u zločinima protiv mira.
Oslobođena su samo četvorica (Von Papen, Ley, Gustav von Krupp i Hans Fritzsche). Ostali su ili pogubljeni ili poslani u zatvor na 10, 15, 20 godina ili na doživotnu robiju. Ta kazna robije dodijeljena je Rudolfu Hessu i Erichu Raederu.
Fritzscheu se sudilo umjesto Goebbelsu, ali je oslobođen optužbe. Na suđenju nisu bili Hitler, Goebbels i Himmler, ali i ovako je "ulov" bio bogat.
Na klupi za optužene sjedili su: Karl Dönitz, nasljednik Hitlera, Alfred Jodl, potpisivač bezuvjetne kapitulacije, Wilhelm Keitel, vođa OKW, tj. načelnik glavnog štaba Oružanih snaga Njemačke, Joachim von Ribbentrop, ministar vanjskih poslova, Alfred Rosenberg, glavni nacistički filozof, Albert Speer, nacistički ministar naoružanja i Hitlerov omiljeni arhitekta, Franz von Papen, bivši njemački kancelar, Baldur von Schirach, vođa Hitlerove omladine, Ernst Kaltenbrunner, najviši preživjeli zapovjednik SS-a, Walter Funk, nacistički ministar privrede, Konstantin von Neurath, prethodnik Ribentropa, kasnije moćnik u Poljskoj, Hermann Göring, otac Gestapa i zapovjednik Luftwaffea, Erich Raeder, bivši zapovjednik nacističke Mornarice, Hans Frank, vođa Generalne vlade u okupiranoj Poljskoj Hjalmar Schacht, predratni predsjednik Reichsbanke, Fritz Sauckel, opunomoćenik nacističkog programa robovske radne snage,Julius Streicher, urednik sedmičnika Der Stürmer, sijao mržnju prema Židovima, Arthur Syss Inquart, instrumentalist Anschlussa, Wilhelm Frick, ministar unutrašnjih poslova, tvorac rasnih zakona.
Suđenje je počelo u novembru 1945, a završilo 15. oktobra 1946. Sljedećeg dana izvršene su presude. Zatvor Spandau "ugostio" je sedam optuženika: Ericha Raedera, Karla Dönitza, Rudolfa Hessa, Alberta Speera, Baldura von Schiracha, Waltera Funka i Konstantina Neuratha. Međutim, Speer, Schirach, Hess i Dönitz jedini su izdržali kaznu do kraja. Nakon tog procesa još dva nacista su osuđena nakon 2. svjetskog rata. To su Adolf Eichmann (obješen 1962) i Klaus Barbie (umro 1991).
Općehistorijski značaj Nirnberškog procesa sastoji se naročito u tome što on predstavlja osudu agresije i proklamuje princip lične odgovornosti poglavara država i drugih visokih funkcionera za zločine protiv mira, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.