Nagarđuna
From Wikipedia, the free encyclopedia
Nagarđuna (sanskrt: नागार्जुन) je bio indijski budistički mislilac, učenjak-svetac i filozof. Smatra se jednim od najvažnijih budističkih filozofa.[1] Jan Westerhoff ga smatra "jednim od najvećih mislilaca u istoriji azijske filozofije",[2] te jednim od vodećih historijskih ličnosti u kontekstu mahajana-budizma. Živio je u 2. ili 3. vijeku nove ere u južnoj Indiji.
Nagarđuna se općenito smatra osnivačem Madhyamaka (centrizam, srednji put) škole budističke filozofije i braniteljem pokreta Mahāyāna.[1][3] Njegova Mūlamadhyamakakārikā (korijenski stihovi o Madhyamaki ili MMK) je najvažniji tekst o madhyamaka filozofiji praznine. MMK je inspirisao veliki broj komentara na sanskritu, kineskom, tibetanskom, korejskom i japanskom i nastavlja se proučavati i danas.[4]
Centralni motiv u Nagarđuninom učenju, koji je zapravo i temelj "škole srednjeg puta" (madhjamaka) leži u budističkoj filozofiji brojnih djela koje je ostavio nakon svoje smrti, a koji se ogleda u ponovnoj restauraciji Budinog učenja. Prema sušinskoj misli koju Nagarđuna zastupa, najveća opasnost od gubljenja fokusa jeste širina školskog učenja nekih škola Hinajane. U svrhu podržavanja svog pristupa, on sistematski koristi određene posebne argumentacijske alate, "kvadratnu presudu" (na sanskrtu: catuskoti), uz pomoć kojeg je pokušao pokazati logičke kontradikcije u postulatima njegove filozofske sredine te ih dekonstruirati. Cilj ove metodologije, koju odlikuje rigorozno odbacivanje ekstremnih pogleda, leži u tom da se budistička učenja načine ponovno razumljivim kao konsekventan srednji put, suprostavljajući se svim procesima učenja koji imaju nezdrav aspekt, posebno "vječne vjere" (sanskrt: śāśvatavāda) i "doktrine uništenja" (sanskrit: ucchedavāda), kao i da svoj stav odbrani od škola mišljenja koje su bile rasprostranjene u njegovo vrijeme.