![cover image](https://wikiwandv2-19431.kxcdn.com/_next/image?url=https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/5/53/MilankovitchCyclesOrbitandCores.png/640px-MilankovitchCyclesOrbitandCores.png&w=640&q=50)
Milankovićevi ciklusi
From Wikipedia, the free encyclopedia
Milankovićeva teorija opisuje efekte ukupnih promjena u zemaljskim kretanjima klime, nazvana je po srbijanskom geofizičaru i astronomu Milutinu Milankoviću, koji je na njoj radio (kao ratni zarobljenik) u Prvom svjetskom ratu.
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/5/53/MilankovitchCyclesOrbitandCores.png/640px-MilankovitchCyclesOrbitandCores.png)
—
ε = ukošenost (nagnutost) ekliptike.
— e = ekscentričnost Orbite.
— ϖ = Longituda perihela.
—sin(ϖ) = precisijski indeks, koji skupa sa zakrivljenošću kontrolira sezonske cikluse insolacije.
—
— Bentični otvori i —Vostok iledeni blok su dva distinktna pokazatelja za prošli globalni nivo mora i temperature, iz sedimenta, odnosno antarktičkog ledenog pokrova.
Vertikalna siva linija pokazuje današnje uvjete, 28.000 godina prije današnjice.
Milanković je matematički razvio teoriju da varijacije u ekscentričnosti orbite, nagnutost ekliptike i dužine perihela određuju klimatske modele na Zemlji putem orbitalne konstelacije pomenutih faktora.[1]
Zemljina osa kompletira jedan puni ciklus precesije otprilike svakih 26.000 godina. U isto vrijeme, eliptična orbita rotira sporije. Kombinirani efekat dvije precesije dovodi do perioda od 21.000 godina između astronomskih doba i orbite. Pored toga, ugao između Zemljine rotacijske osi i normalno ravane orbite oscilira između 22,1 i 24,5 stupnjeva u ciklusima os 41.000 godina. To je trenutno 23,44 stepeni i opada. Glavna komponenta ove varijacije javlja se ciklus ekscentričnosti orbite od 413.000 ± 0.012 godina. Niz drugih termina variraju između komponenti 95.000 i 125.000 godina (s ritmom perioda od 400.000 godina) a neprecizno se kombinuju u 100.000-godišnjem ciklusu (varijacije -0.03 do +0.02). Ova ekscentričnost je 0.017 i opada.
U 19. stoljeću su uznapredovale i druge slične astronomske teorije. Joseph Adhemar, James Croll i drugi su razradili svoje modele, ali verifikacija je teška zbog nepostojanja pouzdano datiranih dokaza i sumnje u tačnost važnih razdoblja. Ne sve do bušenja dubokih okeanskih jezgri i izvornih radova Jamesa Haysa, John Imbrieja i Nicholasa Shackletona, uključujući i sadašnje stanje.[2]