![cover image](https://wikiwandv2-19431.kxcdn.com/_next/image?url=https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/5/5c/P46.jpg/640px-P46.jpg&w=640&q=50)
Evanđelje po Ivanu
From Wikipedia, the free encyclopedia
Evanđelje po Ivanu (grč. Κατὰ Ἰωάννην εὐαγγέλιον) je četvrta knjiga Novog zavjeta. Napisano je oko 100. godine, i po vremenu pisanja je posljednje kanonsko jevanđelje. Njegova je kratica Iv.
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/5/5c/P46.jpg/320px-P46.jpg)
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/6/6c/El_Greco_034.jpg/640px-El_Greco_034.jpg)
Evanđelje po Ivanu se značajno razlikuje od ostala tri evanđelja (po Mateju, Marku i Luki), i pisano je primjetno drugačijim stilom.[1] Ivan se donekle distancira od Isusove istorijske ličnosti[2], i sadrži već razvijenu hristologiju koja Isusa smatra božanskim logosom.[3] Prethodna tri evanđelja govore uglavnom o Hristovim propovjedima u Galileji, dok se ovo više bavi propovjedima u Judeji. Za razliku od ostalih, ne sadrži ni jednu Isusovu parabolu. Pritom, Isusove riječi su dugi govori, a ne jezgrovite izreke.[1]
Evanđelje po Ivanu oslikava onovremeni sukob ranog hrišćanstva i judaizma.[4] Fariseji se predstavljaju na negativan način, jer nisu vjernici, dok su Jevreji prikazani kako se opredjeljuju za i protiv hrišćanstva[2], što nekad ide i do otvorenog antijudaizma.[5]
Evanđelje po Ivanu su mnogi gnostički hrišćani smatrali svojom knjigom i upotrebljavali kao primarni izvor za gnostičko učenje.[6][7] Pa ipak, rana crkva je, uprkos nekim protivljenjima, unijela ovo evanđelje u Novi zavjet.[8]