From Wikipedia, the free encyclopedia
Mentalna retardacija (ID) – poznata i kao generalna poteškoća u učenju, u novije vrijeme i poteškoće u razvoju[1][2][3] – je generalizirani neurorazvojni poremećaj koji je obilježen značajno oslabljenim intelektualnim i adaptivnim funkcioniranjem. Definirana je koeficijentom inteligencije (IQ) ispod 70, uz deficit u dva ili više obrazaca adaptivnog ponašanja, koji utiču na svakodnevno, općenito življenje. Kada je usmjerena gotovo isključivo na spoznaje, definicija uključuje i komponente koje se odnose na mentalno funkcioniranje i i one koje se odnose na funkcijske sposobnosti pojedinaca u životnim sredinama. Kao rezultat ovakvog fokusiranja na sposobnosti u praksi, za osobu s neuobičajeno niskim IQ ne može se smatrati da je u intelektualnim teškoćama. Intelektualna invalidnost može se podijeliti u kategorije kojke su označene kao:
Intelektualna invalidnost pogađa oko 2-3% oće populacije. Sedamdeset pet do devedeset posto pogođenih ljudi imaju blage intelektualne smetnje teškoćama. Nesindromski ili idiopatski slučajevi uključuju oko 30–50% pogođenih osoba. |Oko 25% tih slučajeva uzrokovano je genetičkim poremećajuma,[4] a oko 5% je naslijeđeno od roditelja.[5] Slučajevi nepoznatog uzroka, 2013. godine, pogodili su oko 95 miliona ljudi.[6]
Termini koji se koriste za ovo stanje su predmet procesa zvanog pokretna traka eufemizma. To znači da, bez obzira na odabrani naziv za ovo stanje, na kraju se doživljava kao uvreda. Termini mentalna retardacija i mentalno retardiran Izmišljeni su sredinom 20. stoljeća da zamijene prethodni skup termina, za koje se smatra da su postali napadački. Do kraja 20. stoljeća, novi termini su i sami došli do toga da ih mnogi smatraju omalovažavajućim, politički nekorektnim i kojima je potrebna zamjena.[7] Termin intellektualna invalidnost sada preferira većina zagovornika i istraživača u većini zemalja engleskog govornog područja.[2][3] Od 2015, naziv "mentalna retardacija" i dalje koristi Svjetska zdravstvena organizacija u kodovima ICD-10 , koji imaju odjeljak pod naslovom "mentalna retardacija" (šifre: F70 – F79). Od naredne revizije, ICD-11 se očekuje da će zamijeniti pojam mentalna retardacija, bilo intelektualni invaliditet ili intelektualni razvojni poremećaj, koji već koristi DSM-5[8][9] Zbog svoje specifičnosti i nedostatka zamjene s drugim promjenama, termin "mentalna retardacija" se još uvijek ponekad koristi u profesionalnim medicinskim postavkama širom svijeta, kao što je formalna evidentiranje u naučnim istraživanjima i zdravstvenom osigutanju.[10]
Znaci i simptomi intelektualne invalidnosti su u ponašanju. Većina ljudi s tim teškoćama ne izgledaju kao da su pogođeni takviom promjenom, posebno ako je invalidnost prouzrokovana faktorima sredine, kao što su pothranjenost ili trovanja olovom. Takozvani tipski izgled koji se pripisuje osobama s intelektualnim poteškoćama prisutan je samo u manjem broju slučajeva, od kojih su svi sindromski. Djeca s intelektualnim poteškoćama mogu naučiti da ustaju, pužu ili da prohodaju kasnije od druge djece, ili oni mogu kasnije naučiti da govore. I odrasli i djeca s intelektualnim invaliditetom mogu također ispoljavazti neke ili sva slijedeća obilježja:
Djeca s intelektualnim invaliditetom uče sporije nego prosječno dijete. Može im učenje jezika trajati duže, razvijaju socijalne vještine, i brinu o svojim ličnim potrebama, kao što su oblačenje ili jelo. Učenje im traje duže, zahtijeva više ponavljanja, a za vještine može biti potrebno prilagoditi njihove razine učenja. Ipak, gotovo svako dijete je u mogućnosti da uči, razvija se i postane aktivan član zajednice.
U ranom djetinjstvu, blaga mentalna retardacija (IQ 50-69) ne može biti očigledna i ne može biti identificirana dok djeca ne pođu u školu. Čak i kada se priznaje loš akademski učinak, potrebna je stručna procjena za razlikovanje blagih intelektualnih poteškoća u poremećajima učenja ili promjena u emocijama i ponašanju. Osobe sa blagim mentalnim poremećajem su sposobna za učenje čitanja i matematike, otprilike na nivou koji je normalan za prosječno dijete u dobi od 9-12 godina. Oni mogu naučiti samostalnu njegu i praktične vještine, kao što su kuhanje ili pomoću sistema lokalnog masovnog prometa. Ako osoba sa intelektualnim poteškoćama doživi odraslu dob, mnogi nauče da žive samostalno i održavaju unosan posao.
Umjerena intelektualna poteškoća (IQ 35-49) je gotovo uvijek očigledna unutar prve godine života. Odgođen govor posebno je uobičajen znake umjerenog ispoljavanja poremećaja. Ljudima sa umjerenim intelektualnim poteškoćama potrebna je značajna potpora u školi, kod kuće i u zajednici, kako bi u potpunosti sudjelovali u svakodnevnom životu. Iako je njihov akademski potencijal ograničen, mogu naučiti jednostavne vještine čuvanja zdravlja i sigurnosti i da učestvuju u jednostavnim aktivnostima. Kao odrasli, oni mogu da žive sa svojim roditeljima, u zaštićenim grupnim kućama ili čak i polusamostalno sa značajnom podrškom, da im se pomogne, naprimjer, upravljanje njihovim finansijama. Kao odrasle osobe, oni mogu raditi i u zaštićenoj radionici
Ljudima sa teškom ili težom mentalnom invalidnosti potrebna je intenzivnija podrška i nadzor čitav život. Oni mogu naučiti neke aktivnosti svakodnevnog života. Neki tuđu zahtijevaju brigu sa punim radnim vremenom.
Individulana varijacija stupnja inteligencije u ljudskim populacijama privlači posebnu pažnju antropologa mnogih usmjerenja u oblasti bioloških, društvenih, medicinskih i drugih nauka. Ovo kvantitativno svojstvo se obično promatra kao kompleks sposobnosti adaptacije, odnosno snalaženja u novonastalim okolnostima - kao sposobnost uočavanja bitnih odnosa u datoj situaciji, pri čemu su posebno značajni: razumijevanje, invencija, prilagođavanje i cenzura. Bez obzira na ograničene mogućnosti sveobuhvatnog definisanja inteligencije, ona nedvojbeno predstavlja veoma složeni skup osobina i sposobnosti među kojima su svakako i brzina rasuđivanja, učenje i pamćenje, ”sluh” za jezik i aritmetiku, uočavanje oblika, osjećanje prostora i vremena, intuicija itd. Različiti elementi inteligencije nisu u direktnoj međusobnoj korelaciji, javljaju se pojcdinačno ili u mogućim kombinacijama. Maksimumi općih mentalnih sposobnosti kod mnogih osoba se nikada u potpunosti ne realizuju, pa se (u proučavanju unutargrupne varijacije) inteligencija često (pogrešno) miješa sa obrazovanjem. Ostvareni stepen individualne inteligencije ustvari predstavlja rezultantu genetičkih i okolinskih uticaja.[11]
Primjenom gemelološkog i genealoškog metoda, davno jo dokazano da su mnoge kategorije abnormalno niske inteligencije najčešće nasljedne. Na toj osnovi je razvijena hipoteza da i “normalna” varijacija stepena inteligencije nesumnjivo ima i svoju genetičku osnovu, da je (relativno uzak) raspon u ljudskoj vrsti takođe nasljedan te da je ekspresija odgovarajućeg poligenskog seta u suštini iste prirode kao i u kontroli morfološke i biohemijsko–fiziološke kvantitativne varijacije. U većini dosadašnjih istraživanja je konstatovano da se heritabilnost (h) ovog svojstva.kreće od oko h=50 preko h=0,65 do h=0,85, što znači da oko 50%, odnosno 65% do 85% uočene promjenljivosti determiniraju nasljedni faktori. To “nasljeđivanje inteligencije”, međutim, ne znači da su umne mogućnosti svake ljudske individue upravo toliko određene već pri njenom začeću, nego samo opisuje pojavu da će pod istovjetnim uvjetima života i obrazovanja posmatranih osoba u posmatranoj grupi i dalje varirati u tom obimu.
Budući da je inteligencija komponovana od niza određenih sposobnosti, logično se pretpostavlja da pojedini geni (različitog reda i ranga) odgovarajuće poligenske serije kontrolišu pojedine funkcije moždanih ćelija i njihove veze sa senzornim organima i drugim dijelovima nervnog sustava. Takođe je nesumnjivo da u tom kompleksu djeluju i dodatni geni, uključujući i one koji mogu biti u vezi sa određenim specijalnim sposobnostima (koje so manifestuju nezavisno od stepena inteligencije). Imajući u vidu izložene činjenice, postaju jesnije i metodološke poteškoće u procjeni stepena inteligencije, posebno kada je riječ o odraslim osobama. Ni jedna od prihvetljivih mjera u ovoj oblasti, naime, ne može se odnositi ne inteligenciju u cjelini, nogo samo na njene parcijalno testirane komponente. Otuda i potiču i dodatni problemi u proučavanju odgovarajućih relacija, između roditelja i potomaka. Bez obzira na evidentne nedostatke, različiti i široko primjenjivani testovi inteligencije su, ipak, do sada.najprimjereniji metod procjene relativnog inteligencijskog kapaciteta individua. Standardni testovi (kao šsto su Bine – Simonov, Stenford – Bineov, Pijažeov, Otisov i dr.) ustvari počivaju na procjeni konvencionalno odabranih sposobnosti djece školskog uzrasta (obično do punih 16 godina).
Posebni testovi su namijenjeni za procjenu specifičnih sposobnosti koje su neophodne za uspješno apsolviranje određenih zadataka, poslova i profesija, a najnepouzdaniji su dosadašnji testovi socijalne inteligencije, vozačkih predispozicija, goropadnosti, intuicije, kreativnosti, originalnosti itd., koji se primjenjuju u nekim drugim oblastima procjene sposobnosti. Testovi inteligencije moraju biti primjereni odgovarajućem uzrastu, a djele se u dvije osnovne kategorije – za djecu i odresle. Svi testovi inteligencije djece daleko su pouzdaniji, budući da okolinski uticaji kod odraslih osoba na različite načine uveliko zamagljuju efekte genetički determinirane inteligencije. Koeficijent inteligencije (IQ) djece do 16 godina izražava relativni iznos dobijene procjene u odnosu na prosjek generacije (godišta) ispitanika.[11]
Među djecom, uzrok intelektualnih poteškoća je nepoznat za jednu trećinu do jedne polovine slučajeva.[4] Oko 5% slučajeva poremećaj nasljeđuje od roditelja.[5] Genetički defekati uzrokuju intelektualne poteškoće, ali nenaslijeđeni oblici mogu biti uzrokovani nezgodom ili svježim mutacijama u genetičkom razvoju. [Primjeri takvih nesreća su razvoj dodatnog hromosoma 18 (trisomija 18) i Downov sindrom, koji su najčešći genetički uzroci. Velokardiofacialni sindrom i fetalni poremećaj alkoholnog spektra su dva sljedeća najčešća genetička uzroka. Međutim, ljekari su pronašli i mnoge druge uzroke. Najčešći su:
Prema preporukama petog izdanja knjige "Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje(DSM-IV)", za dijagnozu intelektualne invalidnosti, moraju biti ispunjeni tri kriterija:
U principu, osobe s intelektualnim teškoćama imaju IQ ispod 70, ali klinička diskreciju može biti potrebno za pojedince koji imaju nešto viši IQ, ali sa teškim oštećenjem u adaptivnom funkcioniranju.[8]
Formalno se dijagnostificira procjenu+om IQ i adaptivnog ponašanja. Treće stanje zahtijeva početak u djetinjstvu za razlikovanje intelektualnog invaliditeta od demencije, kao što su Alzheimerova bolest ili zbog traumatske ozljede mozga.
Termini koji označavaju mentalne nedostatke su izloženi pokretnoj traci eufemizama. Nekoliko tradicijskih termina koji su dugo prisutni u psihijatriji su jednostavni oblici zlostavljanja, kada su danas u uobičajenoj upotrebi; oni su često susreću i u starim dokumenatima, kao što su knjige, stručni radovi, popisni formulari. Naprimjer, britanski popis 1901 ima kolone, uključujući i izraze imbecil i malouman . Negativne konotacije u vezi sa ovim brojnim stanjima sa intelektualnim invaliditetom odražavaju stav društva o stanju. Neke od struktura društva traže neutralne medicinske termina, dok drugi žele da takve koriste termine kao oružje zlostavljanja.
Danas, novi izrazi poput onemogućen u razvojuili ometen u razvoju [18]poseban ili osporen zamjenjuju se terminom mentalno retardiran. Izraz zaostao u razvoju ili osobe sa posebnim potrebama je popularan među starateljima i roditeljima osoba s mentalnom retardacijom, jer kašnjenje ili zaostatak' ukazuju na to da je osoba polahko dostiže svoj puni potencijal umjesto da je osobe s invalidnošću.
Upotreba termin se tokom godina promijenila i razlikuje se od zemlje do zemlje. Naprimjer, mentalna retardacija u nekim kontekstima pokriva cijelo područje, ali prethodno je primijenjivana na ono što je sada „grupa blaga mentalna retardacija“. U Velikoj Britaniji oznaka maloumni koristi se za označavanje blage mentalne retardacije (MR) , a nekad je primjenjuje i na cijeloj teritoriji SAD-a. Granica intelektualne (ne)sposobnosti" ni danas nije definirana, ali se termin može koristiti u odnosu na ljude sa IQ 70-ih godina. Ljudi sa IQ od 70 do 85, u SAD imaju pravo na posebnu pažnju u javnom obrazovnom sistemu, na osnovu mentalne retardacije.
U oblasti specijalnog obrazovanja, nesposobnom za obrazovanje (ili „nesposobnost za obrazovanje zbog intelektualne invalidnosti“) odnosi se na učenike sa intelektualnim poteškoćama sa IQ od oko 50-75, koji mogu akademski napredovati do kasno, na elementarnoi razini. Obučivost (ili "obučiva intelektualna invalidnost") odnosi se na učenike čiji je IQ pada ispod 50, ali koji su još uvijek u stanju učenja lične higijene i drugih životnih vještine u zaštićenim prostorima, kao što je dom. U mnogim područjima, ovi termini su zamijenjeni upotrebom "umjerena" i "teška" intelektualna invalidnost. Dok se imena mijenjaju, u praksi značenje ostaje približno isto.
Intelektualna podnormalnost utvrđuje se s pomoću standardiziranih testova za određivanje koeficijenta inteligencije, uz posmatranje i procjenu socijalne prilagođenosti ponašanja. Sve intelektualno subnormalne osobe imaju ograničenja i poteškoće u učenju vještina komunikacije, brige za sebe, u organizaciji i održavanju samostalnog života, sticanju socijalnih vještina, brige za vlastito zdravlje i sigurnost u obrazovanji, zapošljavanju i organizaciji slobodnog vremena
Intelektualno potprosječne osobe najčešće se klasificiraju na četiri kategorije:
Odstupanja koeficijenta inteligencije
Redni broj koda | Kod | Naziv |
Kod-1 | F70 | Lahka mentalna retardacija |
Kod-2 | F71 | Umjerena mentalna retardacija |
Kod-3 | F72 | Teža mentalna retardacija |
Kod-4 | F73 | Teška mentalna retardacija |
Kod-5 | F78 | Ostale razine mentalne retardacije |
Kod-6 | F79 | Nespecifična mentalna retardacija |
Stepen/Stanje | IQ |
Potpuna retardacija | do 20 |
Teška retardacija | 20–34 |
Srednja retardacija | 35–49 |
Umjerena retardacija | 50–69 |
Granična retardacija | 70–79 |
diferencira nekoliko kategorija stepena inteligencije (mjerenog rezultatima primjenjenog testa):
Opis stanja | IQ |
Subnormalnost | → 70 :
|
Granična grupa | 71 – 80 |
Tupost | 81 – 90 |
Normalnost | 91 – 110 |
Superiornost | 111–120 |
Nadsuperiornost | 121–140 |
Genijalnost | 141 → |
Napomena : po IQ, a ne u smislu specijalnih sposobniosti.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.