Eustachijeva cijev
From Wikipedia, the free encyclopedia
From Wikipedia, the free encyclopedia
Eustachijeva tuba ili Eustachijeva cijev – poznata i kao slušna cijev ili faringotimpanska tuba[1] – je cijev koja povezuje nazofarinks sa srednjim uhom. Ovaj dio srednjeg uha, kod odraslih je dug oko 35 mm, uz prećnik od oko 3 mm.[2] Imenovana je prema anatomu Bartolomeou Eustachiju, iz 16. stoljeća.
 | Ovaj članak koristi jednostavne linkove za reference. |
| Eustachijeva tuba (Tuba auditiva, tuba auditivea, tuba auditoria) | |
|---|---|
 Vanjsko i srednje uho. Eustachijeva tuba je označena kao „auditory tube“ | |
 Srednje uho, sa slušnom tubom („auditory tube“), na dnu desno | |
| Detalji | |
| Prekurzor | Prva ždrijelna kesica |
| Identifikatori | |
| Gray's | p.1042 |
| MeSH | A09.246.397.369 |
| Code | 381.81 |
| Dorlands /Elsevier | t_21/12826987 |
| TA | A15.3.02.073 |
| FMA | 9705 |
| Anatomska terminologija | |
U ljudi i drugih kopnenih životinja, srednje uho (kao što je ušni kanal) je obično ispunjeno zrakom. Za razliku od otvorenog ušnog kanala, međutim, zrak srednjeg uha nije u direktnom kontaktu sa atmosferom izvan tijela. Eustahijeva tuba povezuje komoru srednjeg uha sa zadnjim dijelom nazofarinksa.
U normalnim okolnostima, zidovi Eustahijeve cijevi su spojeni, ali njen otvor zjapi prema ždrijelu pa se pri gutanju se stvara pozitivni pritisak. Kada se putuje avionom, okolni tpritisak zraka je veći na zemlji, a niži na nebu. Kada avion uzlijeće, zrak u srednjem uhu se širi i nalazi svoj put ka stražnjem dijelu nosa i usta. Na putu prema dolje, volumen zraka u srednjem uhu se smanjuje i proizvodi blagi vakuum. Activno otvaranje Eustahijeve tube je potrebno za izjednačavanje pritiska između srednjeg uha i okolne atmosfere kada se avion spušta. Ronioci također doživljavaju ovu promjenu pritiska, ali sa većim stopama promjene pritiska; aktivno otvaranje Eustahijeve tube je potrebno češće kako idu dublje u veći pritisak.
Eustachijeva cijev se proteže od prednjeg zida srednjeg uha do bočnog zida nazofarinksa, približno na razini unutrašnjeg dijela nosne školjke. Sadrži koštani i hrskavični dio.
Koštani dio čini 1/3 cijevi, a dug je oko 12 mm. Nalazi se blizu srednjeg uha. Počinie u prednjem zidu šupljine bubne, ispod pregrade septum canalis musculotubarii. Postepeno se sužava, a završava se na uglu spoja skvamoznog dijela sljepoočne kosti i njenom petroznom dijelu, a njen istureni dio je sa nazubljenim rubovima koji služi za pričvršćivanje na hrskavičavi dio.[3]
Hrskavičave dio Eustahijeve tube je dug oko 24 mm i formira se od trokutastih ploča od elastičnih hrskavičavih vlakana, sa vrhpom koji je priključen na rub medijalnog kraja koštanog dijela cijevi, dok je baza se nalazi direktno ispod sluznice nosnog dijela grla, gdje se formira uspon, torus tubarius ili jastuk, iza ždrijelnog otvora slušne cijevi.
Gornji rub hrskavice je savijen pema sebi, koji se povija bočno, pa na poprečnom presjeku ima izgled kuke. Na taj način se formira brazda, koja je otvorena ispod i lateralno, a ovaj dio kanala se završava vlaknastom membranom. Hrskavice leži u utoru između petroznog dijela sljepoočne kosti i velikog krila sfenoidne kosti. Ova brazda završava suprotno od sredine medijalnog dijela pteroigoidne ploče.
Hrskavičavi i koštani dio cijevi nisu u istoj ravni, budući da je prvi nagnut prem dolje malo više nego drugi. Promjer cijevi nije ujednačen cijelom dužinom: najveći je na otvaranju ždrijela, bar na spoju koštanog i hrskavičnog dijela, a ponovo raste prema bubnoj šupljini. Najuži dio cijevi se naziva prevlaka.
Sluznica cijevi je čeono kontinuirana sa sluznicom nosnog dijela grla, a iza bubne duplje. Prekrivena je trepljama pseudostratificiranog epitela, sa tankim koštanim dijelom, dok je hrskavičave dio sadrži mnoge sluzne žlijezde i kod farinksnog otvora značajana količina adenoidnog tkiva, koja je Gerlach imenovao kao cijev krajnika.
Eustahijeva cijev funkcionira na temelju radljivosti četiri mišića:
Cijev se otvoren tokom gutanja, kontrakcijom mišića tensor veli palatini i levator veli palatini, mišića mehkog nepca.
Glavna funkcija Eustahijeve tube je izjednačavanje pritiska između srednjeg uha i vantjelesnog okruženja.
Pod normalnim okolnostima, eustahijeva cijev je zatvorena, ali se može otvoriti malom količinom zraka za sprečavanje štete od izjednačavanja pritiska između srednjeg uha i atmosfere. Razlike pritiska izazvaju privremeni vodljivi gubitak sluha, smanjenjem gibanja bubnjića i koščica uha.[4] Za otvaranje tube i izjednačavanje pritiska mogu se koristiti različite metode čišćenja uha, kao i zijevanje, gutanje ili žvakanje gume i sl.. Kada se to dogodi, ljudi čuju mali praskavi zvuk, događaj poznat putnicima aviona, roniocima, ili vozačioma u planinskim područjima. Uređaji koje pomažu kod izjednačenja tlaka uključuju ad hoc balone koji se stavljaju na nos, stvarajući pad pozitivnog zračnog pritiska.[5]
Neki ljudi nauče da dobrovoljno podese "klik" u ušima, zajedno ili odvojeno, obavljajući izjednačavanje tlaka rutinskim otvaranjem njihove Eustahijeve cijevi, kada osjete promjene pritiska , kao pri uzlijetanju/slijetanju aviona , brdskoj vožnji, u penjanju/propadanju. Neki su čak u stanju namjerno zadržati svoje Eustahijeve cijevi otvorena za kratko vrijeme, pa čak i povećati ili smanjiti pritisak zraka u srednjem uhu. 'Klik' se zapravo može čuti zvučno stavljanjem nečijeg uha na tuđe tokom škljocanja. Ova dobrovoljna kontrola može biti prvi znak kada treba zijevati ili gutati ili izjednačavati pritisak drugim sredstvima. Oni koji razviju tu sposobnost mogu otkriti da to može biti učinjeno namjerno i bez snage čak i kad nemaju problema sa pritiskom.
Prvi opis se pripisuje Alkmaiona, napravio 500 godina p.n.e, koji je zapazio određeno ponašanje koza, nakon nadražaja ušnog otvora. [6] Organ je po prvi put u modelirao Eustachius, 562., sa detaljnim opisima i gravurama u svom djelu Epistula de auditus organis.[7]
