Ehlers–Danlosovi sindromi (EDS) su grupa nasljednihporemećaja vezivnog tkiva[1] Simptomi mogu uključivati labave zglobove, bolove u zglobovima, zategnutu kožu i abnormalne formacije ožiljaka.[1] Sve se ovo može zapaziti već u ranom djetinjstvu.[2] Komplikacije mogu uključivati dislokaciju aorte i zglobova, akoliozu, hroničnu bol ili rani osteoartritis.[1][3]
EDS astaje zbog varijacije više od 19 različitih gena.[1] Specifični utjecaj gena određuje vrstu EDS-a.[1] Neki slučajevi proizlaze iz nove varijacije koja se pojavljuje tokom ranog razvoja, dok se drugi nasljeđuju kao autosomno dominantno ili recesivno svojstvo.[1] Tipski, te promjene obično dovode do oštećenja u strukturi ili preradi proteina kolagena.[1] Dijagnoza se često temelji na simptomima, a potvrđuje genetičkim testiranjem ili biopsijom kože.[3] Međutim, kod ljudi se u početku može pogrešno dijagnosticirati hipohondrijaza, depresija ili sindrom hroničnog umora.[3]
Za ove poremećaje nije poznato lijek.[4] L iječenje je suportivno u prirodi.[3]Fizikalna terapija i potpora mogu pomoći u jačanju mišića i podržavanju zglobova.[3] Dok neki oblici EDS dovode do normalnog longeviteta, oni koji utječu na krvne žile uglavnom smanjuju životni vijek.[4]
EDS pogađa barem jednog od 5.000 ljudi širom svijeta.[1] Prognoze ovise o specifičnosti poremećaja.[3] Prekomjernu pokretljivost prvi je opisao Hipokrat, 400. godine p. n. e.[5] Sindromi su imenovani prema dva ljekara, Edvardu Ehlersu (Danska) i Henri-Alexandreu Danlosu (Francuska), koji ih je opisao na prijelazu 20. stoljeća.[6]
Ova skupina poremećaja utiče na vezivna tkiva u tijelu, a simptomi su najčešće prisutni u zglobovima, koži i krvnim žilama. Učinci mogu biti od blago labavih zglobova do opasnih po život kardiovaskularnih.[7] Zbog raznolikosti podtipova unutar porodice EDS-ova, simptomi se mogu jako razlikovati kod pojedinaca kojima je dijagnosticiran EDS.
Mišićnoskeletni
Simptomi mišićno-koštanog sistema uključuju hiperfleksibilne zglobove koji su nestabilni i skloni uganuću, dislokacijama, subluksacijama i hiperekstenzijama.[3][6] Može se rano pojaviti i uznapredovali osteoartritis,[8] hronična degenerativna bolest zglobova,[8]deformitet prstiju u obliku labudovog vrata,[9] i Boutonniereova deformacija prstiju. Moće se pojaviti i suzenje tetiva ili mišića .[10] Deformacije kičme, kao što su skolioza (zakrivljenost), kifoza (torakalna grba), sindrom privezane kičmene moždine i okcipitoatlantoaksialna hipermobilnost, također mogu biti prisutni,[11] kao i mjalgija (bol u mišićima) i artralgija (zglobobolja),[12] kojo može biti opasno onesposobljen. Trendelenburgov znak često se viđa, što znači da kada stoji na jednoj nozi, karlica pada na drugoj strani.[13]Osgood–Schlatterova bolest, a i bolna kvrga na koljenu je takođe je uobičajena.[14] U novorođenčadi hodanje može biti odgođeno (nakon navršenih 18 mjeseci života), a umjesto puzanja može doći do prevrtanja na dno.[15]
Osoba sa EDS-om pokazuje hipermobilne prste, uključujući malformaciju "labudov vrat" na 2.-5. Prstu i hipermobilni (autostoperski) palac
Slabo vezivno tkivo uzrokuje krhku kožu koja se lahko suzi i pomodri[8] a atrofirani ožiljci liče na papir za cigarete.[1][6][16] Pojavljuju se redundantni nabori kože, posebno na kapcima. Suvišni nabori kože područja su u kojoj višak kože leži u naborima.[8][17] Ostali simptomi kože uključuju pseudotumore mehkušce,[18] posebno na tačkama pritiska, petehijama,[19] potkožnim sferoidima,[18]livedo reticularis, a rjeđe su pijezogene papule.[20] Kod vaskularnog EDS-a koža može biti tanka i prozirna. U dermatosparaksisnom EDS-u koža je izuzetno krhka i vlažna.[1]
Atrofirani ožiljak u osobe sa EDS-om
Prozirna koža u vaskularnom EDS-u
Osoba sa EDS-om koji pokazuje hiperelastičnost kože
Pijezogene papule na peti osobe sa hipermobilnim EDS-om
Valvulska bolest srca, poput prolapsa mitralnog zaliska, stvara povećan rizik za infektivni endokarditis tokom operacije. To može napredovati do stupanja opasanog po život.[22] Otkrivene su nepravilnosti srčane provodljivosti kod osoba sa hipermobilnim EDS-om[23]
Nestabilnost kranijskog pršljena: uzrokovana traumama (u predjelima) glave i vrata kao što su potres mozga i udarci. Ligamenti na vratu ne mogu se zaliječiti pravilno, prema tome, struktura vrata nema mogućnost održavanja lobanje, koja tada može klonuti u moždano stablo blokirajući normalan protok cerebrospinalne tečnosti, što dovodi do problema povezanih sa zatajivanjem autonomnog nervnog sistema, da radi pravilno.[39]
Celijakija može biti povezana sa EDS. Također, može se pogrešno dijagnosticirati kao EDS zbog uobičajenih simptoma, uključujući umor, bol, gastrointestinalne tegobe ili kardiovaskularnu autonomnu disfunkciju.[22]
Gorlinov znak
Slučaj keratoglobusa u slučaju sindroma lomljive rožnjače
Zbog toga što se u djetinjstvu često dijagnosticira ili pogrešno dijagnosticira, neki slučajevi EDS-a pogrešno su okarakterizirani kao zlostavljanje djece.[40]
Bol povezana sa pomenutim poremećajima može biti jaka.[41]
Svaki tip EDS-a, izuzev hipermobilnog, može biti pozitivno vezano za određene genetske varijacije.
Varijacija u ovim genima može izazvati EDS:[42]
Kolagen: primarna struktura i obrada kolagena: ADAMTS2, COL1A1, COL1A2, COL3A1, COL5A1, COL5A2
Savijanje kolagena i poprečno povezivanje kolagena: PLOD1, FKBP14
Struktura i funkcija miomatriksa: TNXB, COL12A1] '
Varijacije ovih gena obično mijenjaju strukturu, proizvodnju ili preradu kolagena ili proteina koji djeluju u interakciji s kolagenom. Kolagen pruža strukturu i čvrstoću vezivnom tkivu. Kvar kolagena može oslabiti vezivno tkivo u koži, kostima, krvnim žilama i organima, što rezultira karakteristikama poremećaja.[1] Obrasci nasljeđivanja ovise o specifičnom sindromu. Većina oblika EDS nasljeđuje se po autosomno dominantnom obrascu, što znači da samo jedna od dvije kopije odgovornog gena mora biti promijenjena da bi izazvala poremećaj. Nekoliko ih se nasljeđuje po autosomno recesivnom modelu, što znači da se dvije kopije gena moraju izmijeniti kako bi osoba bila pogođena poremećajem. Može biti i de novo ili sporadičnih varijacija. Sporadične varijacije nastaju bez nasljeđivanja.[43]
Dijagnoza se može postaviti evaluacijom anamneze i kliničkim posmatranjem. Beightonovi kriteriji se široko koriste za procjenu stupnja hipermobilnosti zglobova. DNK i biohemijske studije mogu pomoći u identificiranju pogođenih osoba. Dijagnostički testovi uključuju ispitivanje varijante gena za kolagen, tipizaciju kolagena kožnom biopsijom, ehokardiogramom i aktivnošću lizil hidroksilaze ili oksidaze. Međutim, ovi testovi nisu u stanju potvrditi sve slučajeve, posebno u onda kada nisu zabilježene varijacije, pa je klinička procjena i dalje važna. Ako je pogođeno više osoba u porodici, prenatalna dijagnoza može biti moguća korišćenjem DNK informacije poznate kao studija povezanosti. U toku su istraživanja radi identificiranja genetičkih markera za sve tipove.[44][45][46][47]
Lawrence EJ (decembar 2005). "The clinical presentation of Ehlers-Danlos syndrome". Advances in Neonatal Care. 5 (6): 301–14. doi:10.1016/j.adnc.2005.09.006. PMID16338669.CS1 održavanje: upotreba parametra authors (link)
Byers PH, Murray ML (novembar 2012). "Heritable collagen disorders: the paradigm of the Ehlers-Danlos syndrome". The Journal of Investigative Dermatology. 132 (E1): E6-11. doi:10.1038/skinbio.2012.3. PMID23154631.CS1 održavanje: upotreba parametra authors (link)
Malfait F, Wenstrup R, De Paepe A (maj 2017). Classic Ehlers-Danlos Syndrome (Gene Reviewsizd.). University of Washington.CS1 održavanje: upotreba parametra authors (link)
Ericson WB, Wolman R (mart 2017). "Orthopaedic management of the Ehlers-Danlos syndromes". American Journal of Medical Genetics. Part C, Seminars in Medical Genetics. 175 (1): 188–194. doi:10.1002/ajmg.c.31551.Provjerite vrijednost parametra |doi= (pomoć). PMID28192621.CS1 održavanje: upotreba parametra authors (link)
Levy, H. P.; Adam, M. P.; Ardinger, H. H.; Pagon, R. A.; Wallace, S. E.; Bean LJH; Stephens, K.; Amemiya, A. (1993). "Hypermobile Ehlers-Danlos Syndrome". Gene Review [Internet]. University of Washington, Seattle. PMID20301456.Nepoznati parametar |editors= zanemaren (prijedlog zamjene: |editor=) (pomoć)
Hakim A, O'Callaghan C, De Wandele I, Stiles L, Pocinki A, Rowe P (mart 2017). "Cardiovascular autonomic dysfunction in Ehlers-Danlos syndrome-Hypermobile type". American Journal of Medical Genetics. Part C, Seminars in Medical Genetics. 175 (1): 168–174. doi:10.1002/ajmg.c.31543. PMID28160388.CS1 održavanje: upotreba parametra authors (link)
Seneviratne SL, Maitland A, Afrin L (mart 2017). "Mast cell disorders in Ehlers-Danlos syndrome". American Journal of Medical Genetics. Part C, Seminars in Medical Genetics. 175 (1): 226–236. doi:10.1002/ajmg.c.31555. PMID28261938.CS1 održavanje: upotreba parametra authors (link)
Chopra P, Tinkle B, Hamonet C, Brock I, Gompel A, Bulbena A, Francomano C (mart 2017). "Pain management in the Ehlers-Danlos syndromes". American Journal of Medical Genetics. Part C, Seminars in Medical Genetics. 175 (1): 212–219. doi:10.1002/ajmg.c.31554. PMID28186390.CS1 održavanje: upotreba parametra authors (link)
Malfait F, Francomano C, Byers P, Belmont J, Berglund B, Black J, Bloom L, Bowen JM, Brady AF, Burrows NP, Castori M, Cohen H, Colombi M, Demirdas S, De Backer J, De Paepe A, Fournel-Gigleux S, Frank M, Ghali N, Giunta C, Grahame R, Hakim A, Jeunemaitre X, Johnson D, Juul-Kristensen B, Kapferer-Seebacher I, Kazkaz H, Kosho T, Lavallee ME, Levy H, Mendoza-Londono R, Pepin M, Pope FM, Reinstein E, Robert L, Rohrbach M, Sanders L, Sobey GJ, Van Damme T, Vandersteen A, van Mourik C, Voermans N, Wheeldon N, Zschocke J, Tinkle B (mart 2017). "The 2017 international classification of the Ehlers-Danlos syndromes". American Journal of Medical Genetics. Part C, Seminars in Medical Genetics. 175 (1): 8–26. doi:10.1002/ajmg.c.31552. PMID28306229.Neispravno |display-authors=6 (pomoć)CS1 održavanje: upotreba parametra authors (link)