Takeši Kitano
From Wikipedia, the free encyclopedia
Takeši Kitano (Adači, Tokio, 18. 1. 1947) jedno je od najpoznatijih medijskih lica Japana. Uz režiju i glumu, vredan je novinski kolumnista, pisac, pesnik, slikar te učestvuje u nekoliko TV emisija na japanskoj televiziji. Slavu koja ga danas prati, kao i svoj nadimak Bit, stekao je ranih sedamdesetih u manzaj-komediji, kao polovina dua „”, koji publiku šarmiraju svojim brzopoteznim prepucavanjem i satiričnim humorom. U osamdesetima Kitano glumi u mnogim filmovima, od kojih je najpoznatiji „Srećan Božić gospodine Lavrense” („”) Nagiše Ošime. Njegovo portretisanje narednika Hare dozirajući brutalnost i patos postaće jedan od lajtmotiva njegovih kasnijih samorežirajućih radova.
Takeši Kitano | |
---|---|
Ime po rođenju | 北野 武 |
Druga imena | |
Datum rođenja | (1947-01-18)18. januar 1947. |
Mesto rođenja | Adači, Tokio Japan |
Prebivalište | Japan |
Državljanstvo | Japansko |
Univerzitet | Univerzitet Meidži |
Zanimanje | Komičar, televizijska ličnost, filmski režiser, glumac, autor, scenarista, filmski urednik, pevač, slikar, nekadašnji kreator video igara |
Nagrade | Zlatni lav (1997) |
Kitano je postao poznat 1970-ih kao član komičarskog dua Two Beat, pre nego što je prešao na solo nastupe i postao jedan od tri najveća komičara u Japanu. Godine 1989. Kitano se okitio još jednom profesionalnom titulom - redateljskom. Trebalo je da glumi u policijskom trileru veterana gangsterskog filma Kinji Fukasakua, ali kad potonji odlazi sa filmskog projekta, producenti redateljsku palicu nude Kitanu. On prerađuje scenarij, a rezultat je poznat kao film „Nasilni policajac” („”), delirično nasilno remek delo koje mu donosi međunarodne pohvale. Tim filmom Kitano definiše svoj rediteljski stil karakterisan dugim kadrovima, minimalnim dijalogom i čvrstom kompozicijom. Uvodi i svojevrsnog, šakama sklonog antiheroja, osobu koja će se, uz varijacije, pojavljivati u kasnijim njegovim radovima. Ta, ne baš laka mešavina komedije i brutalnosti postće zaštitni znak njegovih kasnijih krimića:[1] „”, „” i „Vatromet” („”) (pobednički film Venecijanskog filmskog festivala 1997). Iako ponajpre poznat po svojim kriminalnim epskim pričama, Kitano je našao vremena i za laganu dramu o gluvonemom skupljaču smeća koji uči da surfira u filmu „Scene uz more” („”), za grotesknu komediju satiričnog pogleda na japansku kulturu u „” („Jesi li šta...?”) te za „Deca se vraćaju” („Kids Return”), priču o odrastanju dvoje školskih propalica.
Karijera i život su mu umalo završili 2. avgusta 1994. kad je stradao u saobraćajnoj nesreći. Gotovo šest nedelja se oporavljao se od ozleda glave, a sledilo je još nekoliko meseci fizičke terapije. Tokom oporavka Kitano igra malu ulogu u filmu Takaši Išija „Gonin”, u kojem njegov lik ima povez preko očiju, ostatak iz realnosti u kojoj zamalo nije pobegao smrti, lako su međunarodna prikazivanja njegovih pređanjih filmova postigla pozitivne kritičarske iskaze, naišla su na prosečan odaziv publike. Godine 2000. Kitano se našao vrlo blizu Holivudskog uspeha svojim prvim međunarodnim delom „”. Godine 2001. pojavljuje se u kontroverznom japanskom hitu „”, filmu o srednjoškolcima koji su dovezeni na ostrvo kako bi ubili jedan drugoga. Godinu kasnije, prvi put u šest godina, Takeši Kitano ostao je iza kamere. Film „” bio je njegov deseti scenarističko-rediteljski rad. U svom poslednjem radu, „” Kitano potpisuje scenarij, režiju, a igra i naslovni lik. Film je klasičan samurajski ep o slepom ubici što se očajnički trudi da ostane veran i dostojan strogih samurajskih pravila. Uvreženo je pravilo da se kao Beat Takeši potpisuje pod svoje glumačke, a s Takeši Kitano na svoje redateljske radove. Kitano je imao i svoj komični serijal, na svoj način sličan „Igrama bez granica”: „Takešijev dvorac” ().
Dobio je priznanje kritike za svoj idiosinkratični filmski rad, osvojivši brojne nagrade, a japanski filmski kritičar Nagaharu Jodogava ga je jednom nazvao „pravim naslednikom” uticajnog filmskog stvaraoca Akire Kurosave.[2] Mnogi Kitanovi filmovi su drame o jakuza gangsterima ili policiji. Kritičari opisuju da koristi stil glume koji je veoma mršav ili stil kamere koji se približava gotovo stazi. Kitano često koristi duge kadrove tokom kojih se čini da se malo toga dešava, ili montažu koja se prebacuje odmah nakon nekog događaja. Mnogi od njegovih filmova izražavaju sumorni pogled na svet, ali su takođe ispunjeni humorom i naklonošću prema njihovim likovima.