Daljinska istraživanja
From Wikipedia, the free encyclopedia
Daljinsko istraživanje (daljinsko pronicanje, teledetekcija, daljinska detekcija), metoda prikupljanja informacija o nekom objektu ili fenomenu u većem ili manjem opsegu pomoću uređaja za snimanje ili istraživanje u realnom vremenu koji je bežičan ili nije u fizičkom ili bliskom kontaktu s objektom (to jest pomoću zrakoplova, svemirske letjelice, satelita, bove ili broda). U praksi se daljinsko istraživanje provodi pomoću različitih na daljinu postavljenih uređaja za prikupljanje informacija o nekom objektu ili području. Svi sljedeći postupci primjeri su daljinskih istraživanja: osmatranje Zemlje ili meteorološke satelitne kolekcijske platforme, osmatranje oceana i atmosfere s meteoroloških plutajućih platforma, nadzor trudnoće pomoću ultrazvuka, magnetska rezonancijska vizualizacija (MRI), pozitronska emisijska tomografija (PET) i svemirske sonde. U modernoj uporabi termin se općenito odnosi na uporabu tehnologija vizualizacijskih senzora koji uključuju, ali nisu ograničeni uporabom instrumenata u zrakoplovima ili svemirskim letjelicama, te se razlikuje od ostalih srodnih vizualizacijskih polja kao što je medicinska vizualizacija.
- Za tehniku arheološke izmjere vidi daljinsko istraživanje (arheologija). Za navodnu psihičku sposobnost vidi gledanje na daljinu. Za tehniku elektičnog mjerenja vidi četveroterminalno istraživanje.
Postoje dvije vrste daljinskih istraživanja. Pasivni senzori detektiraju prirodnu radijaciju koju emitiraju ili reflektiraju promatrani objekti ili okolno područje. Reflektirano sunčevo svijetlo je najčešći izvor radijacije koju mjere pasivni senzori. Primjeri pasivnih daljinskih senzora uključuju filmsku fotografiju, infracrvene, uređaje uparenih naboja i radiometre. Aktivno prikupljanje, u drugu ruku, emitira energiju radi skeniranja objekata i područja a zatim pasivni senzor detektira i mjeri radijaciju koju je cilj reflektirao ili raspršio u pozadini. RADAR je primjer aktivnog daljinskog istraživanja pri kojem se mjeri vremenska odgoda između emisije i povratka čime se utvrđuje lokacija, visina, brzina i smjer objekta.
Daljinska istraživanja omogućuju prikupljanje podataka na opasnim ili nepristupačnim područjima. Primjene daljinskih istraživanja uključuju nadzor deforestacije u područjima poput bazena Amazone, učinke klimatskih promjena na ledenjake i arktičke i antarktičke regije, te dubinsko sondiranje obalnih i oceanskih dubina. Vojno prikupljanje tijekom Hladnog rata omogućilo je korištenje precizne zbirke podataka o opasnim graničnim područjima. Daljinska istraživanja također zamjenjuju skupo i sporo prikupljanje podataka na zemlji, te ne uzrokuju u procesu narušavanje objekata ili područja.
Orbitalne platforme prikupljaju i odašilju podatke iz različitih dijelova elektromagnetskog spektra što u konjunkciji s opsežnijim zračnim i zemaljskim istraživanjima i analizama daje istraživačima dovoljno informacija za nadziranje trendova kao što je El Niño ili neki drugi prirodni dugotrajni ili kratkotrajni fenomen. Ostale uporabe uključuju različita područja geoznanosti kao što je upravljanje prirodnim resursima, zatim u poljoprivrednim poljima uporabu i očuvanje tla, nacionalnu sigurnost te visinska, prizemna i daljinska prikupljanja na graničnim područjima[1].