Modernizam (književnost)
From Wikipedia, the free encyclopedia
Modernizam (moderna) je naziv kojim povijest književnosti obuhvaća književni pravac koji se javlja u drugoj polovici 19. stoljeća te koji predstavlja dio šireg pokreta modernizma koji je zahvatio sve aspekte kulture u doba prijelaza iz 19. u 20. stoljeće.
U modernizmu se javljaju nove literarne težnje. Uzroci su zasićenje dotadašnjom književnošću (realizam i naturalizam) i pojava novih ideoloških i filozofskih struja, odnosno razmišljanja. Utemeljitelj je Henri Bergson koji tvrdi da „nesvjesno” u čovjeku uzrok svih pojava.
Sredinom 19. stoljeća u europskim književnostima posebice u proznoj produkciji, realizam je vrlo čvrsto ušao u sve pore umjetničkog stvaranja. No, kako to uvijek biva u povijesti književnosti, odmah se pojavljuju i klice novoga, modernijeg.
Iste godine, 1857., Gustave Flaubert objavljuje svoj roman Gospođa Bovary i Charles Baudelaire svoju pjesničku zbirku Cvjetovi zla. U književnopovijesnim prikazima Flauberta obično svrstavamo u vrhunce realizma, ali je Baudelaire svakako nagovijestio nov pristup poeziji. Treba imati na umu i činjenicu da je pjesničko stvaralaštvo u duhu realizma gotovo zanemarivo. Analogno tomu, u razdoblju modernizma dominantna je pjesnička produkcija.
U to vrijeme slabi dominacija pozitivističke filozofije, a sve više jačaju idealizam i metafizika. Ono „nesvjesno” u čovjeku postaje zanimljivo i filozofiji i umjetnosti. Pojavljuju se misticizam i spiritizam.
U modernističkim strujanjima dominantnu poziciju zauzela je francuska književnost. Poezija ovoga vremena zapravo je reakcija na romantičarsku poeziju (Alphonse de Lamartine, Alfred de Vigny, Victor Hugo) koja se kao književna moda ugasila sredinom 19. stoljeća.
„Romantika je nebeski i sotonski blagoslov, kojemu dugujemo vječne ožiljke”. Ta Baudelairova izreka točno odgovara činjenici da je romantika i na svom umoru stigmatizirala svoje sljedbenike. Oni se protiv nje bune, jer su u njezinoj vlasti.
„Moderno je pjesništvo deromantizirana romantika.” —H. Friedrich
Pjesništvo tada dobiva sve češće pridjev moderno. Začetnik te riječi zapravo je sam Baudelaire.
„Služi se njome 1859. godine, ispričava se zbog njezine novine, no ona mu je potrebna da se u pustinji velegrada vidi ne samo čovjekova propast, nego i da se nasluti dotad neotkrivena tajanstvena ljepota. To je onaj Baudelairov vlastiti problem, naime, kako da poezija bude moguća u komercijaliziranoj i tehniziranoj civilizaciji.” —H. Friedrich
Larpurlartizam je književna teorija (ne smatra se književnim pokretom). Nastao je u Francuskoj i pokrenuo ga je Théophile Gautier. On smatra da umjetnost treba biti samoj sebi cilj. Naziv dolazi od fraze l'art pour l'art, što u doslovnom prijevodu znači umjetnost radi umjetnosti. Larpurlartizam poriče društvene osnove i društvene funkcije umjetnosti, a time joj zapravo izmiče osnovni sadržaj. Osnovno je obilježje larpulartističke poezije savršena forma koja je sinonim za ljepotu, zatim impersonalnost i detaljiziranje pjesničkih slika.